Zove me Švabo i veli da u toliko i toliko budem u kafani. Ako nađem trećega, može i raub.

Suvajac je, Bogu hvala, otišao kući, Bracika je kod tetke u Novom Sadu, Milanče kartama ne vjeruje ni kada mu drvarske gatare u njih gledaju, stoga ćemo Švabo et moi umjesto herčeva i pikova razbaciti – razgovor.

– Slušaj ovo – kaže Švabo prije nego što je pivo naručio, a to znači da ima šta da se sluša.

– Slušam – kažem, gasim komp, odlažem telefon i sa dva prsta pozivam dva piva da nam se pridruže.

– Došao prije nekoliko dana Milorad?

– Ko je Milorad?

– Ne znam.

– Zašto mi onda pričaš o njemu?

– Zato što je smiješno.

– Nastavi.

– Došao prije nekoliko dana Milorad.

– Gdje?

– Kući.

– Gdje?

– Nemam pojma! Zar je bitno?

– Nije.

– Došao prije nekoliko dana Milorad?

– Odakle?

– Iz Austrije.

– Vidiš kako znaš kada hoćeš. Continue.

– Došao prije nekoliko dana Milorad na godišnji sa austrijskog arbajta u rodno selo. Treba pokupiti šljive, uplastiti sijeno, vidjeti kako krmci napreduju. Znaš kako to već ide. Starci matori, valja i njih poslužiti. Predvečerje neko pade, posao svršen i Milorad kroz selo, u šetnju. Korak ovamo, korak onamo i sretne seoskog popa. Vidi pop Milorada i kaže:

– Ooooooo, pa gdje si ti, Milorade, bekrijo? Kad si stigao?

– Zdravo, oče Ljubinko, kako je? Stigao evo ima dva dana.

– Lijepo, lijepo. Vidim ja da ti dolaziš tri-četiri puta godišnje, da obiđeš roditelje, ali te, Milorade, nešto ne viđam u crkvi.

– Znam, oče, ne stižem.

– Nemoj, Milorade, tako. Grijeh je to. Dođi ponekad, zapali svijeću, darivaj ikonu.

– Ne znam, oče, hoću li stići.

– Moraš, Milorade, moraš. Neće se crkva sama ni sagraditi, ni održati. Moraš češće dolaziti. Češće svijeće da pališ i ikonu da darivaš.

– Znam, oče, znam. Znam da treba češće. Ali ne stižem. Zato sam ja to kod kuće riješio, da se ne ogriješim, da Bog od mene pogled ne okrene.

– Šta si, bolan, riješio? I kako?

– Pa to sa crkvom i darivanjem. Rekoh ti – ne mogu stići od posla, tamo, u Austriji, a ni ovdje nemam vremena da dolazim, ima puno brige oko roditelja, a i oko kuće. I tako ti ja, oče, kupim kućnu ikonu, zapalim svijeću svake srijede i petka, a onda, ko i u crkvi – darujem ikonu. Nekad pedeset, nekad sto evrića.

– Pa šta radiš kasnije s tim parama, Milorade?

– Isto, pope, što i ti: kupim novi „audi”!

Press