Nakon što je saga o forenzičkom izvještaju demaskirana i tako potrošena, jer se pokazalo da vještačenja u forenzičkom institutu nije ni bilo, već je izvještaj kojim je Dragan Čavić pokušao da obmane javnost sačinjen na računaru privatnog detektiva u holandskom selu Puflajk, radi neophodne promjene teme napisan je novi scenarij.
Za potrebe bajkovite priče o kilogramu zlata iskorišćen je potpuno zaboravljeni nekadašnji ambasador BiH u Rusiji Gordan Milinić. Milinić se, inače, posljednji put javnosti “ukazao” kao svjedok odbrane Radovana Karadžića, a svojim pravno i politički beskorisnim svjedočenjem zbunio je sve, uključujući i Karadžića, koji se trudio da iz Milinića izvuče bar nešto upotrebljivo. Ovog puta na udaru nije bila premijerka Srpske, već njen predsjednik, a umjesto Čavića ulogu glavnog protagoniste preuzeo je Dragan Mektić, ministar bezbjednosti u Savjetu ministara BiH. Na konferenciji za novinare Mektić je za Milinića zatražio status zaštićenog svjedoka, iako nije naveo o kojem procesu je riječ, a vjerovatno mu nije poznato ni ko za koga i u kojim okolnostima ovaj status može zatražiti. Ruski privrednik Oleg Burlakov, po Miliniću darodavac kilograma zlata, kao i ruska ambasada, demantovali su Milinića, ali ni u ovom, kao ni u slučaju lažne forenzike, ne radi se o pravnoj stvari već o upravljanju utiscima.
Kilogram zlata treba da diskredituje za Srbe i Republiku Srpsku zlata vrijedan referendum o radu Suda i Tužilaštva BiH. Na to ukazuje i istovremeno plasirana Čavićeva potkazivačka izjava da se referendumom samo želi izvršiti pritisak na međunarodnu zajednicu i Sarajevo, kako bi se izvukao maksimum iz strukturalnog dijaloga. Da je referendum glavna meta govori i teza, koju iznosi dio opozicije, po kojoj sprovođenje referenduma može dovesti do sukoba u BiH, čime daju “vjetar u leđa” Izetbegoviću. Ali, njima vjerovatno nije poznato da je Izetbegoviću od zapadnih izvora skrenuta pažnja da ni u kojem slučaju ne smije podržati radikalne mjere nakon sprovođenja referenduma u Srpskoj, jer niko ne želi novu Siriju na Balkanu, što je bila očita aluzija na rusku intervenciju u Siriji. Izetbegoviću je više nego jasno rečeno da se Rusi neće libiti da zaštite Republiku Srpsku u slučaju oružanih napada na nju i da za to “čak ni Vučića neće pitati”. Stoga je Izetbegoviću preporučeno da “spusti loptu” i proguta žabu zvanu referendum. Ruski “suhoji” i specijalne snage na aerodromu u Letakiji postali su nova realnost koja može osvanuti na bilo kojem mjestu gdje su ruski interesi ugroženi. Promijenjen je odnos snaga na Bliskom istoku. Međutim, ruske oružane snage u Damasku ne brane samo Siriju već preventivno i Kavkaz, ali i Balkan. Pad Islamske države riješio bi i migrantsku krizu.
Da bi se sve to vidjelo potrebno je popeti se na veću visinu, a nju možemo dosegnuti ako se uzdignemo iznad svojih slabosti. Ko sebe pobijedi, sve je svoje protivnike savladao. Tako i oni koji strahuju od sprovođenja referenduma, jer ne znaju šta će donijeti “dan poslije”, kada pobijede frustracije koje su im donijeli prethodni izbori, i na referendum će gledati drugim očima.
