“Bila je Škotska, na redu je Katalonija, neka se pripremi Srpska”. Takav i slični provokativni naslovi u medijima počeli su da izlaze iz sjenke izbjegličke krize. Iako se u sva tri slučaja radi o neposrednom izjašnjavanju naroda, analogija između prva dva i trećeg referenduma na tome se i završava.
U Britaniji je bilo i u Španiji predstoji “da ili ne” secesiji dijelova državne teritorije, a u BiH će se Srpska izjašnjavati samo o povratku suda i tužilaštva u Banjaluku. Pri tome, pravosuđe je samo jedna od nadležnosti koje su po Dejtonu pripadale entitetima, ali su političkim nasiljem visokog predstavnika kidnapovane i prebačene u Sarajevo.
Uprkos tome, iz Brisela, Sarajeva, Zagreba, pa i od vlasti u Beogradu i opozicije u Banjaluci, čule su se rezerve prema referendumu, taman kao da će se narod u Srpskoj izjašnjavati o secesiji. “Kao (polu)protektorat, Srpska za referendum mora imati saglasnost međunarodne zajednice” (…) “Referendum tangira i interese drugog entiteta i BiH kao cjeline, a bošnjačka javnost ima negativan stav” (…) “Odluku o referendumu treba preispitati zbog negodovanja EU” (…) “Referendum vodi rizičnom raspakivanja Dejtona” (…) “Ustavni sud BiH ima pravo da zaustavi referendum” (…) “Niko ne zna šta poslije referenduma” (…) Postoje, međutim, i odgovori.
Što se tiče “međunarodne zajednice”, iliti SAD i EU, stav prema referendumima o secesiji se mijenjao: “najprije ne može, pa ipak može, pa onda opet ne može”. Helsinški zaključci KEBS-a (kasnije OEBS) garantovali su nepovredivost državnih granica u Evropi. Zatim, u slučaju SFRJ, te granice su razbucane i zamijenjene državnim granicama republika, i to baš uz podršku zemalja koje su potpisale taj dokument. E, onda je to isto međunarodno društvance zaključilo da nema RSK izvan Hrvatske, ni RS i H-B izvan BiH, ali da je izlazak KiM iz Srbije poželjan. Škoti su održali referendum, uskoro će i Katalonci, ali nama kažu: “Nema više promjene granica na Balkanu!” Stari međunarodni poredak je očito uništen, novog još nema, pa ni Srpsku nema ni ko ni zašto da proziva.
Na negodovanja naših bošnjačkih komšija, imamo još manje razloga da se obaziremo. Pošto oni nas nisu ništa pitali ’92. o referendumu o otcjepljenju BiH od SFRJ i pošto su zanemarili da je plebiscit ’91. prethodno pokazao da smo protiv, zašto bismo mi njih pitali o referendumu u Srpskoj kojim se vraća jedna entitetska nadležnost koju su i sami potpisali u Dejtonu. Prema njima nas ne obavezuje ni izlaznost na referendumu, jer ni oni na svom, kojim su odvojili BiH od Srbije, nisu imali zakonske dvije trećine ili 66 odsto.
Kad je riječ o “rizičnom raspakivanju Dejtona”, to se već odavno dogodilo u režiji Vestendorpa, Petriča, Ešdauna i dr. oduzimanjem nadležnosti i nametanjem zakona. Cilj referenduma je baš obrnuto – da se Dejton ponovo spakuje u svom izvornom sadržaju, po slovu, a ne u duhu međunarodnog sporazuma. Što se tiče “nadentitetske nadležnosti ustavnog suda BiH” sa troje stranca, koji udruženi sa dvoje Bošnjaka, sistematski preglasavaju po dvoje srpskih i hrvatskih sudija, zajedno, dejtonski rok trajanja istekao mu je još prije 10 godina, baš kao i visokom predstavniku. Samim tim ni ustavni sud ni OHR nisu odavno više ni za šta nadležni. Najzad, u intermecu od zakazivanja referenduma do danas, međunarodni zvaničnici, sem blagih prijekora tužilaštvu i sudu u Sarajevu zbog pristrasnosti koja već vrijeđa zdrav razum, nisu učinili ništa što bi oživjelo strukturalni dijalog i referendum učinilo kucanjem na otvorena vrata.
A šta poslije referenduma? Narodna skupština RS će suspendovati “bonske” i rehabilitovati “dejtonske” pravosudne nadležnosti i vratiti sud i tužilaštvo u entitet. “Zajednički” tužilac neće moći da preuzima predmete iz sudova u Prijedoru, Bijeljini, Zvorniku itd., hapsi po Srpskoj i odvodi u pritvor i na suđenje u Sarajevo. U krajnjem slučaju, neće isključivo Srbi robijati kao zločinci, a Naser Orić nam pokazivati “srednji prst”.
Poslije toga, kako je u referendumskom pitanju i najavljeno, preći će se i na druge otete nadležnosti i nametnute zakone, sve dok se status RS ne vrati na izvorni Dejton. Bude li tome većih smetnji iz drugog entiteta ili spolja, Srpska će, prema deklaraciji vodeće stranke, 2017. raspisati referendum o osamostaljenju, uz spremnost da ostane u BiH samo kao uniji nacionalnih država. Tek to će biti referendum kakav je održan u Škotskoj, kakav se sprema u Kataloniji, i koji dvije godine unaprijed brine “prijatelje” RS, spoljne i unutrašnje. Ali, već od samo jedne-dvije nadležnosti plus ili minus, zavisi da li će Srpska biti svoja na svom ili će, po principu “kuvane žabe”, završiti pod upravom bošnjačkog Sarajeva, a da to neće ni osjetiti.
