Pročitavši da bijeli luk godinama uvozimo iz Kine, moj komšija Mile iz Doboja riješio je da kao mali poljoprivredni proizvođač tržištu ponudi ovaj domaći i neprskani “prirodni penicilin”.
Podigao je kredit, posijao poveliku parcelu i zasukao rukave sa desetak nadničara. U početku, trljao je ruke, jer su mu tržni centri obećali siguran otkup. Međutim, poslije berbe svi market-monopolisti zaboravili su Milu ili su ga urnisali bezobrazno niskom otkupnom cijenom. Nekoliko tona bijelog luka pojeli su moljci, a nekonkurentni Mile otišao je u minus, od kojeg će se oporavljati možda i deceniju.
Elem, koliko je ovdašnja vlast slaba na uvoznički lobi govori i podatak Spoljnotrgovinske komore BiH da smo posljednjih godina, između ostalog, uvezli 266 miliona litara vode, kao i hljeba te pekarskih i slastičarskih proizvoda u vrijednosti od gotovo 300 miliona KM. Čak smo na neobrađeno drvo za ogrev u protekle dvije i po godine potrošili više od 14 miliona KM.
– Pored silnih kamenjara i zaparloženih njiva, kupovali smo sijeno, voće iz Irana, povrće sa Sejšela, žito iz Vijetnama, austrijski kamen… Sve je to novac koji je, zbog katastrofalne dominacije uvoza nad izvozom, zauvijek izašao iz Srpske i BiH. Ilustracije radi, posljednji pozitivan spoljnotrgovinski bilans BiH je imala 1990. godine, a danas mjesečno bilježi 500 miliona KM deficita – veli moj komšo.
On je apsolutno u pravu kada tvrdi da je odlaskom tih milijardi nepovratno odletjelo stotine hiljada novih-starih radnih mjesta, plata i penzija. Svaki izgubljeni fening, pa i onaj od Milinog bijelog luka, direktno je smanjio budžete i privrednu aktivnost, životni standard, natalitet, kao i kvalitet zdravstva i obrazovnog sektora.
S druge strane, povećalo se samo siromaštvo, što demantuje svaku tezu da će ovdašnjoj privredi pomoći nekakvi briselski putevi slobodne trgovine, investicije bjelosvjetskih neoliberalnih lihvara, pa i gajenje potrošačkog patriotizma tipa “Kupujmo domaće”.
Zapravo, kako se stvari odvijaju, domaćeg uskoro neće biti, a od potpune propasti, gubitka konkurentnosti i daljnjih zaduženja mogu nas spasti samo kurčevite carine na uvoznu robu koju možemo proizvesti i kod nas, te politika “oko za oko, zub za zub”. Dakle, gospodo iz uvoznih crnih „audija” kao što ste uspjeli da skinete zabranu izvoza mlijeka u EU, počnite malo da radite za domaće mrave. Jer, nisu vas birali nezasiti svjetski i evropski cvrčci!
