Zipa Sipa

Cjelokuno društvo, sa obe strane granice u Dejtonki, zaboravilo je kako lako može doći do ratnog stanja. A onda i sukoba.

Piše: Ognjen Blagovčanin

Jedino što je sigurno nakon zaključaka Vlade Srpske da prestane saradnju sa tzv. Sudom i tzv. Tužilaštvom BiH, te Agencijom za istrage i zaštitu, jeste da je ovo jedna od posljedica kriminalnih odluka tzv. Ustavnog suda BiH.

Unutar ove provokacije, koja zapravo predstavlja otvoren napad na temelje Srpske i nastavak napora ka razgradnji njene državnosti, još je sigurnije da stanovništvo RS stoji jedinstveno protiv ovog zajedničkog napora Bakira Izetbegovića i stranog faktora oličenog kroz tri transplantirane strane sudije. Dakle, svi podržavaju otpor koji je pružen oktroisanim institucijama, čija namjera je da nas polako, ali sigurno, vraćaju u stanje koje dovelo do ratnog sukoba.

Upad službenika Sipe u prostorije Policije RS u Novom Gradu, prije da je uzeto kao povodvladajućim strukturama predvođenim Miloradom Dodikom, da se konačno uđe u otvoren sukob sa institucijama državne zajednice; nego što je to stvaran razlog ljutnje.

Zrelo je, ali odavno

U prošlosti je Republika Srpska bila najblaže rečeno – institucionalno silovana. Prijetnje, ucjene, smjene legalno izabranih narodnih predstavnika, otimanje ljudskih prava… U ovakvim slučajevima, u sjećanje se vraćaju isti ovakvi upadi u ustanove Srpske od strane međunarodnih okupacionih snaga (IFOR, SFOR), koje su iz njih iznosile šta su htjele i hapsile koga su željele.

Ovakvu akciju i otpor trebalo je pružiti još davno. Jednaka podrška svih građana ne bi izostala. Postavlja se pitanje zašto baš sada?

Dragan Mektić, kao ministar sigurnosti BiH, naveo je da se radi o upotrebljavanju institucionalne moći u političke svrhe, kao vid obračuna sa Savezom za promjene. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje, naveo je da u vrijeme kada je Sipa bila pod kontrolom kadrova SNSD, odnosno vladajućeg tropartijata u Srpskoj, pretreseno „10 policijskih stanica, četiri opštine i dvije mjesne zajednice“.

Napuklina u srpskom monolitu

Srpskoj se, nakon kratke pauze, opet desilo najgore. Da u parazitskim institucijama u Sarajevu na vlasti bude jedan koalicioni skup, a da u Banjoj Luci vlada drugi. Istina, taj trend je prekinuo upravo SNSD, izbacivši SDS iz svih struktura vlasti u Sarajevu, kao pripremu pred prošle parlamentarne izbore. Tako je završena era relativnog mira kada su dvije najjače partije u Srpskoj, kako je i red, zajednički dijelile vlast u Sarajevu. Sada kada kadrovi, u Srpskoj opozicionog Saveza za promjene, učestvuju u vlasti na nivou državne zajednice, javljaju se jasne razlike između političkih koncepcija.

Prva napuklina je viđena u prijedlogu da se srpski predstavnici povuku iz Parlamentarne skupštine i drugih institucija u Sarajevu, kao vid reakcije na odluku tzv. Ustavnog suda BiH, što su predstavnici SZP hladno primili k znanju i još hladnije odbili.

Druga pukotina je rat oko pozicije potpredsjednika Narodne skupštine RS, gdje je opozicija još ranije najavila, kroz izjavu Dragana Čavića, da će se povući iz parlamenta, pa njeno neprisustvovanje u ovakvom času daje jedan nespokojan ton. Taj ton pojačavaju izjave, kao što je ona Branislava Borenovića, o „jednom bratu u Sipi, a jednom u Policiji RS“. Iz nje je jasno da je agenda dva suprotstavljena srpska politička bloka sasvim drugačija.

Od izbora vode dva putića

SNSD, DNS i SP danas, kao neposjednici vlasti na, rećemo, saveznom nivou; prema istom nastupaju ratoborno i onako kako je trebalo već prije najmanje deceniju. Od 2005. godine i odlaska okupacionih snaga u nova osvajanja Avganistana i Iraka, stvoreni su uslovi da Srpska, kroz institucije sistema koje joj je obezbijedio Dejtonski sporazum, sprečava kriminalne i anticivilizacijske odluke tzv. Visokih predstavnika. Naravno, i selektivan rad Sipe i tzv. Tužilaštva BiH, a posebno da se razračunava sa nepravnim odlukama tzv. sudova u BiH. Posebice ustavnog.

SZP je sada više prihvatio ideološku matricu i medijski nastup koji na političkom tržištu u Srbiji prodaje Aleksandar Vučić. Ona se sastoji iz toga da je očigledno kako su neka od obećanja antagonistična, pa samim tim i neostvariva, ali se pred narod uporno istupa sa ubjeđenjem da je to moguće. Tako i srpski dio vlasti u krpeljskim ustanovama u Sarajevu, uporno pokušava da održi mirnu, pregovornu, razvojnu i naprednu priču o tome kako će „sačuvati Kosovo, i ući u EU“.

Činjenica je i da SNSD, u vrijeme kada je imao gotovo plebiscitarnu podršku, nije uradio ni koliko crno ispod nokta ovome, što čini otkako je u Sarajevu opozicija. Željka Cvijanovićtvrdi kako „ništa u ovoj zemlji nije slučajno“, te da se ovim djelovanjem „nastoji obezvrijediti, osramotiti i razvlastiti MUP RS“.

I to je stvarno tako. Ali kako izbjeći čiste estradne, političke zloupotrebe i blaćenja političkih neistomišljenika, u trenucima kada treba postojati nacionalni konsenzus i suprotstaviti se konačno agresiji iz pravca Efbiha, uz sadejstvo OHR i zemalja NATO?

Zveckanje zlatnim nakitom

Reagovanja iz Efbiha su očekivana. Prije svega zato što su to ljudi koji od ovakvih kriza žive. U slučaju Sarajeva natura se krivica Srpske, zbog nekakvih izmišljenih blokada „države BiH“, te se ratni planovi i majorizacija skrivaju iza tobožnjih pojednostavljenja, koja sva od reda imaju za cilj obesmišljavanja entitetskih ustanova. Kao i u Srpskoj, i u Efbihu je lakše napadati suprotnu stranu da je kriva za loše stanje u sistemu i katastrofu u ekonomiji. Posebno je to izraženo kad to rade ljudi sa velikom količinom novca i neproporcionalno slatkim životom u odnosu na većinu svog elektorata.

Tako u Banjoj Luci izaslanik Sarajeva Mihnet Okić, uspjeva da izrekne rečenicu u kojoj kaže „da se iz Srpske ne poštuje država BiH“. Možete misliti…

Požarni iz redova SDA u Sarajevu, Šefik Džaferović, sam sebe ukopava ne uspijevajući da na reakciju Vlade Srpske upotrijebi formulaciju da se ovim „odbija poslušnost državi BiH“. I on je veliko otkriće izrekao…

Friško izbačen iz vlasti državne zajednice, Željko Komšić u ponašanju ustanova Srpske očekivano vidi, a šta drugo nego: „klasični udar na državu“.

Da se odmah razumijemo – ta država ne postoji.

Obe državne tvorevine u ovitku po imenu Dejtonska BiH, klasični su protektorati stranih sila, o čemu svjedoči i ton saopštenja iz preskupe i nepotrebne kancelarije Valentina Incka, iza kojeg stoji spisak zemalja NATO. Naravno, ne i Rusije.

Takvo ultimativno istrajavanje na tome da se svi u Srpskoj moraju povinovati sili Sipe, koja radi po instrukcijama više nego jasno nepravičnih sudova iz Sarajeva, moglo se u Banjoj Luci protumačiti i kao prijetnja. I Banja Luka je, shodno tome, zaprijetila već ranije naredbom vlade da policija ima zadatak spriječiti svaki novi pokušaj upada u ustanove Srpske. A to se spriječiti, baš ako neko ko nosi pištolj o pojasu navre, može samo istim takvim vatrenim oružjem.

Izbacivanje metka iz cijevi

Svi smo izgleda zaboravili kako je lako da u postdejtonskoj i postsocijalističkoj banana-državici dođe do sukoba koji bi uključivao vatreno oružje. I to je stvarno opasno, i to su situacije koje treba izbjegavati pregovorima.

Međutim, granica se mora postaviti i ovo što se dešava je u presedanskom smislu veoma dobro za pregovore. Suprotna strana, koja ne prekida sa napadima na državne prerogative Srpske uz pomoć stranih zavojevača, mora znati da će sljedeći pokušaj da silom oružja upada u institucije Srpske, ignorišući redovnu praksu i zakone, dočekati ovakva reakcija. Svima je u cilju da ona bude izbjegnuta.

I mirna Bosna.

Ustanova kao Sipa, koja ni ne nosi ime po skraćenici na ovdje maternjem jeziku, jasno ukazuje na kolonijalnu instituciju. Jezičkom analizom možemo utvrditi koji vojni savez je napravio i sa kojom svrhom, a dizajnerske napore možemo pratiti u paralelnom razvoju simbolike na Kosovu i Metohiji pod privremenom okupacionom upravom NATO.

Pošto je jasno da strani zavojevači ne žele da se uspostavi trajan mir i uspješna država na teritoriji bivše jugoslovenske republike BiH, isto tako je jasno da sa obe strane entitetskog rova moramo da ih spriječimo u tome. Bilo bi jako poželjno da svijest i u Banjoj Luci i u Sarajevu, uzraste do stepena da nam ne treba uloga kriznog žarišta, kojem će u svrhu destabilizacije Evrope neko pristupati kao Palestini, Iraku, Siriji, Avganistanu, Libiji, Somaliji, Egiptu, Jemenu i sličnim državama.

Čuvajmo mir razgovorima, jer kad metak u cijevi opali, za njim se odmah repetira drugi.