Onako kako je tiho živio, pisao i stvarao, tako nas je i napustio novinar Lazar Radović, naš čika Lazo.
Otplovio je u svoje more, među mnogo bolji i ljepši svijet nego što je ovozemaljski, našao svoj mir, a mi kao i svi grešnici sjetimo se čovjeka tek kada se rastanemo s njim – zauvijek.
Upoznao sam Lazara Lazu Radovića teške 1995. godine, u prostorijama Šahovskog kluba „Prijedorska banka“ koja je u mom rodnom Sanskom Mostu, u hotelu „Sanus“ nekoliko mjeseci prije agresije i odlaska ovog grada u vječnost s druge strane granice osvojila Kup Republike Srpske. Kao strastveni obožavalac „drevne igre“ čika Lazo je sa nažalost takođe pokojnima Rajkom Grujičićem i Čupom Savićem zbijao šale i pričao anegdote, povremeno su se u priču uključivali i heroji Draško Babić, Goran Topić, kao i mlađi naraštaj: Igor Drinčić, Alen Marković, Boris Kamenko, Mladen Macura. Bili su tu i neprevaziđeni Šurle, Jok, Marijan, Vojo… Brat Darko i ja smo, kao „novajlije“ upoznavali staro društvo.
U prostorijama Šah kluba „Prijadorska banka“, preko puta ITC Prijedor Radio-televizije Republike Srpske, dočekali smo i toliko željeni mir, potpisivanje Dejtonskog sporazuma i zaustavljanje stradanja. S nama je to veče bio i Lazar Radović uz još jednog novinarskog saborca Aleksandra Škorića. Čika Lazo je uvijek, vjerodostojno, prenosio na stranice novina za koje je radio dešavanja iz Prijedora, ali i kluba kojem je pripadao svim svojim bićem.
Upravo tu počeo sam drugovanje sa čika Lazom s kojim sam i sarađivao u „Glasu Srpske“, a njegova šala i anegdote pamtimo svi rado i prepričavamo ih. Pored šaha volio je, mnogo, porodicu, novinarstvo, pogotovo sportsko i šah, ali kad god smo se u posljednje vrijeme sretali na Pećanima razgovarali smo o Fudbalskom klubu Rudar Prijedor. Fudbal je bio njegova tiha patnja, a Rudar Prijedor klub koji je u srcu nosio.
Lazar Lazo Radović rođen je u Zvorniku prije 78 godina, a sahranjen je danas na pravoslavnom groblju „Pašinac“ uz prisustvo rodbine, prijatelja i poznanika koji su cijenili i poštovali rad i životne stavove čika Laze.
Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, grupa srpsko-hrvatski jezik i istorija. Od 1963. godine predavao je u Osnovnoj školi “Rade Kondić” u Kozarcu. Uporedo se bavio novinarstvom.
Sarađivao je sa deset listova i časopisa: “Glas Srpske”, više od 35 godina, sarajevsko “Oslobođenje”, “Una”, zagrebačke “Sportske novosti”, “Prosvjetni list”, “Male novine”, “Borba”…
Godinama je bio zaposlen u prijedorskom “Celpaku”, odakle je i otišao u zasluženu penziju. Od 1995. do 1998. godine radio je u SRT-ITC Prijedor kao honorarni saradnik.
Ostale su iza njega nezaboravne reportaže i zapisi sa područja prijedorske regije. Sa kolegama iz Prijedora i Banjaluke učestvovao je u izdavanju dvije sportske knjige: “Prijedor u zagrljaju sporta” i “50 godina rukometa”.
Dvaput je proglašavan za najboljeg sportskog novinara Prijedora.
