Žena je obavijena plaštom misterije u savremenom društvu u kojem se na sve načine pokušava manipulacijom, bilo dobro ili lošom, bilo psihološkim ratom ili drugim metodama, da se dosegnu ciljevi vezani za dobrobit individue pošto se duh kolektivnog raspada po šavovima.
Piše: Danijel BALABAN
Žena savremenog društva teži da bude institucija abstrakcije, enigme i ideologije, što direktno implicira da želi da uživa ogromnu moć u svojim rukama ili grupe koja je podržava. Pitanje pozicije u društvu je pitanje odnosa moći koja se ponajviše ogleda u kapitalu, tj. novcu koje je glavno sredstvo za sticanje društvenih privilegija. Cilj mnogih žena u savremenom društvu u sustini je da posjeduju moć koji muškarci već vijekovima imaju i da uspostave novi simbol jer smatraju da su ,,nevidljive” u društvu. Tu dolazi prvobitno do sukoba na nivou komunikacije jer je to najmoćnije sredstvo koje se do krajnjih granica, na nevidljiv ili vidljiv način, upotrebljava zbog viših ciljeva – uspjeha, divljenja, i sl. – koji su mete onih koji žele da se lakše proguraju kroz život.
Ne bi bilo u enigmatičnosti ništa čudno jer su takvo načelo nametnule upravo žene u dugom istorijskom periodu. To znači da je ta misterija istorijski konstruisana. Međutim sve se to može osporiti i dekonstruisati takoreći abstrakcijom. U današnjem društvu postoje određeni pojmovi koji određuju svakodnevnicu i determinišu određene kulturološke i socijalne pojave koje se mogu iskusiti empirijski i perceptivno. Dakle u ovom slučaju feminizmom. U suštini ovo je krajnje žestoka borba kao i sve druge klasne, etničke i religiozne borbe kojima se uspostavlja odnos inferioran-superioran a vrlo rijetko ravnopravan. Ravnopravnost ide mnogo dalje u garancijama demokratije. Demokratija je prelijepa, ali je usložila svoju definiciju manjim ideologijama stoga se ljudi ne snalaze ili ne znaju pa često razvijaju ličnu traumatologiju koja je posljedica loših psihosocijalnih kompetencija ili pukog neznanja što dalje čini situacije komplikovanijim i enigmatičnim. Zašto ljudi na Zapadu čitaju i obrazuju se? Stanja u društvu se velikom brzinom transformišu i pojedinac mora da se usavršava da bi bio u toku jer se nove ideje usvajaju munjevitom brzinom.
Društva su u suštini patrijarhalna; stoga je simbol istog falus u konceptualnom i anatomskom smislu. Pojavom feminizma u naprednim državama 70-ih godina prošlog vijeka stvari su počele da se postavljaju drugačije. Brušenjem ženske populacije u obrazovnim institucijama došlo je do radikalizacije promišljanja po pogledu ženskih prava i ciljeva. To se uobličilo u radikalni feminizam koji želi da dosegne do političke moći i same moći odlučivanja u svim sferama tako da se žene na najbolji način mogu dokazati kao ravnopravni partneri u prekrajanju sudbine svijeta. Takoreći u najmanjoj mjeri. Na takav način žene dobijaju ogroman kredibilitet i akreditaciju. Dakle spremne su da mijenjaju svijet što je najmoćniji alat za hipnotisanje i oblikovanje svijesti širih masa. Učitelji im upravo žene u obrazovnim institucijama. Prema psihoanalizi tu se dovodi u pitanje seksualnost iz prostog razloga što se žene osjećaju drugačije pa žele i da kroje svoj identitet i seksualnost prema tome kako one misle da je ispravno. Prema odredjenim feminističkim teoretičarima heteroseksualnost je onanisanje koje će muškarce učiniti sterilnim. Opšte je poznato da se žene osjećaju eksploatisano i žele da uspostave ženski identitet kao protivtežu falusocentričnom drustvu. Kako?
Cilj žena je da ismiju moć falusa u konceptualnom i anatomskom smislu. Koriste svoje najmoćnije oruđe – tijelo i ženstvenost – da izazovu tzv. ,,intelektualnu blokadu” kod muškaraca koji zbog svog libido i ega to ne naslućuje. Često se služe gestovima svog tijela ili običnim ignorisanjem koje se populiše u raznim vidovima a glavno opravdanje je tobožnja ravnodušnost ili možda preopterećenost ličnim problemima. Naravno sve je to zamaskirano na verbalan ili neverbalan način. Naravno ove pojave nisu samo šale u razgovoru muškaraca. Mnogim ženama ,,muškost” je potisnuta u podsvijesti s ciljem da se uspostave nove društvene vrijednosti i norme putem feminizma koji lajici ponekad uzimaju zdravo za gotovo. Prošla su vremena u kojima je žena bila ujedno i podređena i zadovoljna. To prividno zadovoljstvo je preraslo u nezadovoljstvo koje se oblikuje u moćnu ideologiju kao na interpersonalnom tako i na društvenom planu pod sloganom: ,,Mi smo žene. Možemo sve.”
Uglavnom sve počinje matrijalnom linijom, tj. diskursom majke sa kćerkom i majke shvataju da treba da pouče svoju djecu da treba da se izbore za ženska prava. Ta ženska prava niko ne dovodi u pitanje. Ali ipak stvari su mnogo drugačije i nisu toliko bezlazlene u svakom pogledu. Postoji mnoštvo reperkusija koje se dešavaju u društvu koje je samo po sebi haotično. Mnoge savremene žene osjecaju gađenje prema materinstvu, trudnoći i porođaju. Idem ulicom prije neki dan i kaže majka kćerci:,, Nikad nemoj gledati muškarca.” Izrečeno nema veze sa uljepšavanjem moje popodnevne šetnje već kako majke oblikuju svijest svojih kćerki. Poučeni ličnim iskustvom shvatili su da su mnogo izgubili jer su ugađali muškarcima. Tako da žene smatraju žene da nisu vise predmet muških fantazija i opsesija. U holivudskim filmovima nam je serviran scenario koji nije realan jer se žene posmatraju kroz sočiva. Njihov imidž je iseksualizovan. U realnosti to nije tako. Žene osjećaju u nekoj mjeri gađenje prema seksu a na taj način odbacuju muškarca i pokazuju mu njegovo mjesto – ,,pod ženskim nogama”. Muškarac je nemoćan zato što ne zna sta se dešava. I dalje mašta o mijenjanju partnera i bilježenjem recki na ormaru. Žene to znaju i zato se situacija obrnula u suprotnom smjeru. Zato mnoge žene odlučuju da se obrazuju jer su shvatili da imaju određene više ciljeve i biološke prednosti koje mogu iskoristiti za svoju bolju poziciju u društvu. I dok se našim hormonima isfrustriranim djecačićima vrzmaju slike pred očima djevojčice ih vješto nadvladaju u intelektualnim zadacima. I dalje je činjenica da su muškarci možda bolji u polju matematike ili fizike, ali djevojke su shvatile svoje prednosti i idu mnogo dalje. Muškarci su u nevjerici. Ko je kriv? Niko. Tako su stvari postavljene ili se postavljaju.
Žene imaju sva ljudska prava zagarantovana Ustavom. Međutim emancipacija nije jednostavno pitanje inkluzije žena u društvu već pitanje ideologije koja se nameće u svakodnevnici. Mnogi ne shvataju da je ta ideologija na individualnom i kolektivnom planu realna i normalna stvar. Bolje je pitanje postaviti ovako:,,Ko će se tu snaći?” Nisu sve žene feministkinje niti su svi muškarci skloni patrijarhatu. To jedan od slogana. Ako se pokušava da pronađe balans, to je u principu nemoguće jer je pitanje žena mnogo više od emancipacije. Neke žene pokušavaju i neke uspjevaju. Ipak naše društvo je nezrelo za takvo strujanje među društvenim grupama zato što nismo socijalno, psihološki i ekonomski stasali da se nosimo sa ovako jednom moćnom ideologijom. Naša društva pate od depopulacije jer se traži idealan scenario ili su ekonomski uslovi neodrživi. Velike su životne potrebe a naše sisteme uhvatila hrđa i ne pružaju bolji život. Šta će ko raditi to je njihov lični izbor, ali urušavanje društva zbog konstantnih pomjeranja konfliktnih zona je neizbježan. I muškarci i žene su na gubitku. Prema sadašnjim saznanjima rušenje patrijarhata bi dovelo do autodestrukcije društva.
Uostalom koliko god društvo bilo patrijarhalno feminizam je ukorenjen u umovima žena. Naravno niko ne uskraćuje prava koja svaka osoba u demokratskim društvima uživa, ali je situacija vrlo složena pa se ciljevi napredovanja žena u društvu stavlja u prvi plan što dovodi do paradoksalne situacije u kojoj slobodi izbora se daje prednost a urušava samo društvo. Međutim ovo ništa nije čudno jer je u zapadnim zemljama situacija slična, ali te zemlje uživaju mnoge druge blagodati koje mogu kompenzovati određene uskraćenosti. S obzirom na to da se svelo da dame biraju , dali smo kao društvo ženama mogućnost da ubiju život u sebi. 200.000 abortusa u Srbiji nije malen broj. Suštinski problem kod nas je da za slobode različitih društvenih strujanja neophodni preduslovi, a mi to kao društvo nismo u mogućnosti pružiti.
Feminizam je stupio na scenu pravom glasanja početkom 20. vijeka, ali u proteklih četrdeset i više godina se pretvorio u pokret koji ne treba shvatati olako. I opet ponavljam ništa nije bezazleno. Balkanska društva su patrijarhalna i ne mogu u potpunosti da predvidim problematiku prelaska u tranziciono društvo u kojem se usvajaju ideje zapadne civilizacije a pokušava raskinuti sa tradicijom. Slažem se da treba ići putem napretka, ali ono što će se dešavati neće samo naškoditi muškarcima već društvu. Nije samo pitanje ličnih karakteristika koje žene zahtjevaju već je problem slojevit do te mjere da ljudi ne preuzimaju odgovornost i posvete vrijeme ovoj tematici. Mnoge su žene nemoćne a druge suprotno. Nije ovo više pitanje muško-ženskih odnosa o kojima se raspravlja uz kaficu. Ono ide dalje od uskraćivanja onih ili ovih potreba. Našim nepoznavanjem situacije se dovodimo sa naslanjanjem glave o zid. Nije seks najbitnija stvar u životu, ali generalno gledajući opstanak ljudske vrste kako zbog određenih ideologija tako i zbog ekonomskih uslova donosi nam nedaće čije će se posljedice tek osjetiti.
Niko feminizam ne osporava, ali šta će društvo bez majki, žena i da li će i dalje biti emocionalni stub porodica? Možda pravnim lijekom – razvodom. Ili nešto treće ili peto? Bezlazlenosti nema ni na pakovanju mlijeka a kamoli u ozbiljnim pitanjima važnim za bolje shvatanje kuda svijet hrli. Mnogi su razne probleme osjetili na svojoj koži jer nisu znali ili su bili opčinjeni prividnom banalnošću stvari. Na kraju moglo bi se reći da je neznanje pogubno a postmodernizam težak.
