Političari su fascinantni organizmi. Njihov posao ne bih mogao da radim ni pod osudom prinudnog rada ili opšte gladi. Jednostavno, prezirem ih. Evo zbog čega.
Pažljivo sam posmatrao smjerno, skoro dječačko lice Dmitrija Rogozina, potpredsjednika Vlade Rusije, na pres-konferenciji u Vladi Srbije, 12. januara. Nijedan mišić na licu nije mu se pomjerio, imao je širok osmijeh dok je premijeru Aleksandru Vučiću darivao prigodan poklon, maketu ruskog raketnog sistema S300, uz riječi: “Da ste 1999. imali raketni sistem S300, ne bih gledao danas ruševine zgrade Generalštaba Vojske Srbije.”
Gospodin Rogozin ima visoku poziciju u vladi Dimitrija Medvedeva. Zadužen je za rusku vojnu industriju, odnosno proizvodnju i prodaju naoružanja i vojne opreme. Nije sporno da ovaj dio ruske privrede upravo doživljava zvjezdane trenutke, ali sporno je licemjerno sjećanje Dmitrija Rogozina. Ili to visoki gost iz Rusije računa na srpsku kratku pamet. Ako je tako, ne griješi.
O čemu je riječ? Rogozin je već dugo u samom vrhu ruske vladajuće strukture i njemu je svakako poznata “odiseja” srpskog okapanja oko ruskog raketnog sistema S300. Naime, već u drugoj polovini 1997. rukovodstvu Savezne Republike Jugoslavije, a prije svih predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, bilo je jasno da će NATO najvjerovatnije bombardovati Srbiju. Uostalom, to su Miloševiću otvoreno govorili Klintonovi emisari iz Vašingtona, vršeći pritisak na njega da pristane na izdvajanje Kosova iz Srbije.
Skupljanje novca
Zbog toga u prvoj nedjelji decembra 1997. visoka delegacija SRJ, koju predvodi predsjednik Vlade Radoje Kontić, odlazi u Moskvu, gdje se sastaje s ruskim premijerom Viktorom Černomirdinom. Na sastanku u Kremlju, premijer Kontić iznosi svu složenost situacije u kojoj se nalazi SRJ i traži da nam Rusija po regularnoj cijeni proda moćni raketni sistem S300, tada pravo čudo tehnike od kojeg je strepila kompletna Atlantska alijansa. Kontić saopštava da je to jedini način da bude spriječeno već planirano NATO bombardovanje SRJ, odnosno Srbije.
Premijer Černomirdin veoma je hladno primio taj zahtjev, rekavši da će to razmotriti vlada i predsjednik Boris Jeljcin. Istini za volju, Černomirdin je pristao da pripadnici naših raketnih jedinica, dva diviziona, dođu u Rusiju na obuku rukovanja sistemom S300, koja inače traje između tri i šest mjeseci. Taj poziv na obuku naših raketaša ohrabrio je Kontića i Miloševića. Počeli su da skupljaju pare, jer sistem S300 nije jeftin. Pravili su računicu koliko koje javno preduzeće može izdvojiti novca, pa je na jednom sastanku Milan Rodić, tadašnji direktor “Srbijašuma”, izjavio: “Ako niko drugi neće, ‘Srbijašume’ će kupiti sistem S300 i vodićemo ga pod stavkom protivgradne odbrane.”
Posjeta Del Ponteove
Iz Moskve, međutim, dugo nije stizao nikakav odgovor. Tek u decembru 1998. godine, na poziv Pavla Bulatovića, tadašnjeg ministra odbrane u Kontićevoj vladi, u Beograd stiže načelnik Generalštaba Ruskih oružanih snaga, maršal Igor Sergejev. On saopštava da predsjednik Jeljcin ima ozbiljnu dilemu kako će reagovati Zapad ukoliko Srbi dobiju sistem S300. Maršal Sergejev, da li iz diplomatskog fazona ili iz nekih drugih razloga, kaže da odluka predsjednika Jeljcina nije konačna.
Zbog tih razloga, premijer Radoje Kontić 22. februara 1999. hitno putuje u Moskvu na sastanak s predsjednikom Ruske Federacije Borisom Jeljcinom. Predsjednik Jeljcin saopštava da “Rusija ne može da nam proda raketni sistem S300 jer bi to, po ruskim obavještajnim saznanjima, izazvalo treći svjetski rat”.
Tih dana paralelno se dogodilo nekoliko stvari. Najprije, dio jugoslovenske obavještajne službe smatrao je da je Boris Jeljcin u pravu. Većina oficira ruske armije bila je za to da SRJ dobije moćni raketni sistem, a dva dana prije Kontićeve posjete Moskvi u ruskoj prestonici nezvanično je boravila Karla del Ponte, tada državna tužiteljka Švajcarske.
Ogorčeni pripadnici ruske vojne obavještajne agencije, pošto su obaviješteni o pripremama za NATO agresiju na SRJ, tajnom depešom kolegama u Beograd šalju informaciju da je Karla del Ponte zaprijetila Jeljcinu da će objelodaniti basnoslovne dolarske sume koje Jeljcinova kćerka Tatjana Djačenko ima u švajcarskim bankama.
Suvišne dileme
Bombardovanje Srbije počelo je 24. marta 1999. Na kraju se ispostavilo da je Rusija, u stvari, testirala ratnu moć NATO-a. Poslala je u Jadransko more izviđački ratni brod koji je prikupljao podatke o ratnim dejstvima u Srbiji. Jeljcin je u Srbiju slao humanitarnu pomoć u odjeći, šatorskim krilima, čizmama… Pripadnici ruske i srpske armije u vrijeme bombardovanja pričali su da svaka bomba bačena na Srbiju ima potpis Borisa Jeljcina.
Vratimo se nedavnoj pres-konferenciji u Vladi Srbije. Dmitrij Rogozin svakako do tančina zna šta se sve događalo s razgovorima između SRJ i Rusije o kupovini raketnog sistema S300 uoči bombardovanja Srbije. Zna to svakako i premijer Vučić, koji je u to vrijeme bio ministar informisanja u Vladi Srbije. Rogozin, ozarenog dječačkog lica, smješkao se poklanjajući Vučiću lijepo dizajniranu maketu raketnog sistema S300. Vućić se takođe smješkao, doduše malo kiselo, iz pristojnosti.
Ostaju dvije dileme: da li su Rusi, sa zakašnjenjem od 17 godina, riješili da nam prodaju raketni sistem S300, koji je u međuvremenu zastario, jer su poslije njega proizveli nekoliko unaprijeđenih i mnogo moćnijih sistema. I retoričko pitanje: da li bi Vladimir Putin na Jeljcinovom mjestu uradio drugačije? Uvijek valja imati na umu da je geopolitika kurvin posao.
Ali obje dileme su suvišne, zakasnjele i gorke. Srbija je bestijalno bombardovana, uništene su joj fabrike i infrastruktura, do danas se nije oporavila. Poniženi smo, obilježeni, oteli su nam dio teritorije. Mogao je dobri bog da kazni Jeljcina da živi još 100 godina. Bilo bi pravo.
