Da li vam je nekada bilo nelagodno zbog događaja koji se odvijaju više stotina kilometara od mjesta sa kojeg ih posmatrate, posredstvom fotografija na internetu ili televizijskih izvještaja? Jeste li se ikada suočili sa tjeskobom kada, na udaljenosti koja onemogućuje vaše lično prisustvo, vidite mali broj ljudi okupljen zbog plemenitog cilja i okružen ravnodušnom masom sugrađana?
Iako se jedan takav skup juče odvijao u Beogradu, a drugi u Sarajevu, postoji mnoštvo razloga za (samo)preispitivanje i u Republici Srpskoj. I to po dva osnova, budući da su povodi za izlazak na ulice bili drugačiji, ali su identične dobre namjere i njihov simboličan, sramotno zanemarljiv odjek u javnosti.
Naime, u glavnom gradu Srbije održan je protest zbog skandalozne političke presude na devet godina zatvora koju su, na teritoriji Kosova, pajaci iz EULEX-a izrekli Oliveru Ivanoviću. To su učinili kako bi, po nalogu svojih poslodavaca iz Brisela i Vašingtona, ugodili Ramušu Haradinaju, Hašimu Tačiju i ostalim predvodnicima albanskog puta u samoproklamovanu nezavisnost i nagovorili ove kreature sa okrvavljenim rukama da prihvate da im se lažno sudi za stvarne ratne zločine pred tzv. specijalnim sudom za OVK u Hagu. U slučaju Olivera Ivanovića bilo je obrnuto, jer je on stvarno osuđen nakon konstrukcija o zlodjelima.
Ovog puta, ostavimo po strani uobičajene srpske rasprave o političkim transformacijama samog Ivanovića prije odlaska u kazamat, jer sve to pada u sjenku žalosne činjenice da je u dvomilionskom Beogradu samo nekoliko stotina ljudi izrazilo negodovanje, ljutnju i bijes zbog ponižavajuće robije za jednog od lidera Srba sa prostora koji je, izgleda, još samo u epskoj retorici naša “najskuplja riječ”.
S druge strane, u Sarajevu i još nekoliko gradova Federacije BiH, sličan, tužno mali broj od nekoliko stotina okupljenih, šetao je protestujući zbog stradanja Mahira Rakovca, nedužnog dječaka koji je skočio sa osmog sprata u smrt kada više nije mogao da izdrži vršnjačko nasilje u školi koju je pohađao. U RS su moguće reakcije – to se dešava s druge strane međuentitetske linije, to nije naš problem. Međutim, riječ je o mraku koji prevazilazi etničke razlike i, nažalost, godinama kulja sa velikog broja adresa na koje roditelji šalju djecu unutar svih naroda BiH i Balkana.
Jesmo li, svi mi u Srpskoj, iole spremni da branimo elementarno nacionalno dostojanstvo, ali i univerzalne ljudske vrijednosti? Prije nego što potvrdno odgovorimo i bacimo se kamenom na prazninu sa ulica Beograda i Sarajeva, zaustavimo se na trenutak. I sa zebnjom pretpostavimo koliko bi ljudi između Novog Grada i Trebinja, kada bi gledali slične situacije u neposrednom okruženju, javno tražilo pravdu za bilo kojeg sljedećeg Olivera. Ili Mahira.
