Đakon Nenad Ilić je jedan od najistaknutijih stvaralaca u savremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi. U posljednjih nekoliko godina, on pripada krugu ključnih aktera priprema za snimanje filma “Otac” o Rastku Nemanjiću i Stefanu Nemanji, odnosno o Svetom Savi i Svetom Simeonu. Ilić je kreativni producent ovog izuzetno važnog nacionalnog projekta, a sa Vladimirom Petrovićem, i scenarista “Oca”, koji bi trebalo da bude jedan od najznačajnijih filmova snimljenih u Srbiji.
Iza ovog projekta stoji Fondacija “Nasleđe otaca”. Za potrebe snimanja, manastir Hilandar najvjerovatnije će biti “kreiran” u okolini Beograda, a na tom poduhvatu angažovan je Miljan Kreka Kljaković, scenograf svjetskog renomea. Oskarovac Vitorio Storaro (“Posljednji kineski car” i “Apokalipsa sada”) pristao je da bude direktor fotografije. Cilj je da se realizaciji filma pristupi onako kako su građeni srpski srednjovjekovni manastiri, uz učešće najboljih majstora i sa Istoka i sa Zapada.
Pristup čitavom projektu drugačiji je od uobičajenog. Kreirana je vrhunska internet prezentacija, a potencijalni donatori virtuelno ulaze u bioskopsku salu i postaju karike u lancu koji vodi do realizacije filma. U razgovoru za Press, đakon Nenad Ilić objašnjava šta je do sada završeno, a šta treba još da bude učinjeno u okviru ovog projekta.
– Realizovana su istraživanja, napisan je scenario, preveden je na ruski i engleski jezik, uspostavljen je kontakt s potencijalnim ruskim koproducentom i kvalitetnim filmskim stvaraocima, napravljene su prve produkcijske scenografske skice, izvršeni su obilasci terena, a gotove su i produkcijske analize i prvi budžet. Međutim, sve to je tek mali dio u odnosu na glavnu fazu, produkciju i snimanje filma. Od početka smo imali veliku podršku javnih ličnosti, firmi, kao i eparhija i crkvenih zajednica SPC, prije svega podršku bratstva manastira Hilandar. Prilozima su pomogli mnogi svjesni i odgovorni Srbi, glasajući time za našu nacionalnu budućnost. Sada je potreban veliki novac. Ako želimo da film bude dostojan otaca koji nam mogu pomoći da se sjetimo ko smo i da kao narod dostojanstveno nastavimo dalje, a pošto radnja uključuje i Savinu i Simeonovu obnovu Hilandara, Savin odlazak u Carigrad i povratak u Srbiju, ovaj film jednostavno ne može da bude jeftin.
O kolikom iznosu novca je riječ?
– Bez konačnog predračuna, koji ne možemo da napravimo dok ne pronađemo pravog reditelja, možemo reći da je bez dva-tri miliona evra nemoguće početi s realizacijom filma, a da on bude dovršen, biće potrebno i više. Redovni putevi preko konkursa nisu dovoljni za ovako ambiciozan projekat, a uključivanje koproducenata nije moguće prije stvaranja ozbiljne finansijske baze kod nas, znači dobrog dijela ukupno potrebnih sredstava za produkciju.
A pomoć države?
– Radimo na uspostavljanju veza s vrhom vlasti u Srbiji, ali to ide prilično sporo. Ima određenih nagovještaja da bi pojedini naši uspješni poslovni ljudi iz inostranstva mogli da naprave “kristalizaciono jezgro” produkcije. Međutim, i tu se vrijeme u komunikaciji mjeri mjesecima, a ne danima. Čekaju nas i razgovori u Republici Srpskoj. Treba naglasiti da će onaj ko je u mogućnosti da usmjeri ozbiljan novac u organizovanje filmskog susreta sa Svetim Savom, jednu vrstu povratka Svetog Save Srbima, napraviti mnogo za svoj narod i dodaće dragocjenu vrijednost svojim životnim uspjesima.
Da li ste razmišljali o odabiru glumaca? Ko bi, po mišljenju vaše ekipe, bio idealan za uloge Svetog Save i Svetog Simeona?
– Znam da je to uvijek najinteresantnije u fazi priprema ovakvog filma, ali bilo bi neozbiljno da sada licitiram glumačku podjelu, a da još nismo izabrali reditelja. Tu smo već počeli određene dogovore. Za sada smo u potrazi, i ovdje i među ruskim autorima koji dijele interesovanje za pravoslavnu tematiku, posebno za to da bude napravljen prvi film čija se radnja dešava na Svetoj gori. Sveti Sava u filmu ima više od 20 godina. Glumca ćemo tražiti preko probnih snimanja, koja će moći da se prate u zatvorenom klubu našeg sajta, gdje će posjetioci moći da glasaju za svog favorita.
Kada bi se, po vašim procjenama, film mogao pojaviti u javnosti?
– Zaista je sve najviše u Božjim rukama. Mnogo zavisi i od svetitelja Save i Simeona i od toga koliko smo mi s njima zaista u vezi. Koliko će se razgorjeti ljubavi i odgovornosti prema svom narodu i svojoj vjeri kod poslovno i politički uspješnih Srba ne znamo, a na nama je da prikupimo priloge za intenzivniji nastavak kampanje, koja će možda nekog podsjetiti na činjenicu da, dok se ne vratimo svojim korijenima, ne možemo ni znati kuda i kako dalje.
Da li će ostvarenje biti realizovano u vidu igranog ili dokumentarnog filma?
– Ne bi toliko koštao i ne bi bilo tako teško napraviti ga da se ne radi o igranom filmu, koji poslije može da ima svoju proširenu verziju u TV seriji. Susret sa ocima, da bi mogao da ostavi dublje tragove u ovoj generaciji Srba, mora da uključuje i emocije. Ako se ne “zaljubimo” u najharizmatičnije ličnosti naše istorije, naš poduhvat bio bi promašaj. Otuda i potreba da film produkcijski bude na nivou stranih istorijskih filmova. Da obezbijedi i poštovanje, ali i emotivnu bliskost. Mora da bude u ključu dobrog realizma, ali da se u njemu sačuva i elemenat čudesnog i svetog. Moguće je da će film pratiti ili će mu, zapravo, prethoditi i dokumentarni dodaci, koji su produkcijski mnogo lakše izvodljivi.
Da li planirate da pokrenete veliku kampanju, recimo putem interneta, za prikupljanje sredstava?
– Mi smo već na sajtu filma “Otac”, film-otac.com, organizovali takvu kampanju, prilično originalnu za naše uslove. Ona je inspirisana “Kickstarterom” i sličnim sajtovima. Sakupljanjem priloga za završetak prve faze ljudi su istovremeno vidljivo pravili mozaik u prvoj sali našeg virtuelnog bioskopa. Poslije obezbjeđivanja baze novca, dopune neophodne za drugu fazu biće prikupljane na sličan način.
Kako ocjenjujete današnje stanje srpske nacionalne svijesti, i kod Srba s lijeve strane Drine i kod Srba u matici?
– Možda je, zbog relativno skorašnjeg zajedničkog bolnog iskustva i neophodnosti homogenizacije zajednice zbog elementarnog opstanka, Srbima s lijeve strane Drine lakše da se dosjete važnosti nacionalnog identiteta. Srbi u matici, u tom pogledu, u velikom su problemu. Ugroženost je apstraktnija i potmula, teže joj je pronaći uzroke. Radi se o višedecenijskom umoru, a bez katarze koju je doživjela Republika Srpska. U Srbiji nismo proživjeli tu katarzu čak ni u bombardovanju 1999. godine. Svi ti faktori, uz pad ekonomske, ali i biološke snage, kao i opadanje kulture, doveli su do istanjivanja našeg identiteta.
Kakve manifestacije ima taj proces u Srbiji?
– Iz ovih ili onih razloga, vlasti otvoreno zastupaju identitetski inženjering, odnosno odustajanje od svog nacionalnog identiteta i prihvatanje novog, “kolektivno individualističkog”. Sve više se govori protiv “nacionalnih mitova”. Odustajanje od svojih mitova znači prihvatanje tuđih. Odustajanje od tradicionalnih vrijednosti često je odustajanje od svih zajedničkih, obavezujućih vrijednosti. Kao što smo nekad bili spremni da žrtvujemo nacionalni identitet za Jugoslaviju, gdje smo bili najveći narod, sad smo spremni da ga žrtvujemo za nekakvu Evropu kojoj nismo ni potrebni.
Tu dolazimo do “Srpskog koda”. Radi se o prvom pokušaju sistematskog istraživanja trajnih srpskih karakternih i kulturnih osobina, kao i srpske posebnosti u okviru porodice svjetskih naroda. Kakvi su dometi ovog projekta, koji je Fondacija “Nasljeđe otaca” pokrenula 2010. s organizacijama “Srpski akademski krug” i “Naša Srbija”?
– Film “Otac” bavi se upravo identitetskim korijenima, dešifrovanjem koda naše smislene i uspješne budućnosti. “Srpski kod” je projekat osvješćivanja i čuvanja baze vrijednosti zbog kojih smo stradali, koje smo čuvali, a da nismo napravili napor da sagledamo šta je to što vrijedi i šta moramo da sačuvamo. Ne znači da olako treba odbaciti i neke elemente identiteta u vezi s hranom ili zabavom. Tu smo okupili mlade obrazovane ljude, koji su spremni da ulože i znanje i entuzijazam u rad. Ali, i tu će biti potrebno određeno finansiranje. Na osnovu skorašnjih iskustava i podataka, ne izgleda da je sadašnje Ministarstvo kulture Srbije pretjerano zainteresovano za projekte s nacionalnim identitetskim temama ili onim koje su u vezi s vjerom. Značajnije su im teme raznih nevladinih organizacija u vezi s najčudnijim posebnostima. Reklo bi se da nam nacionalni identitet trenutno nije mnogo važan, da se vrijednosti mogu naći i na svjetskoj pijaci.
Projekat filma o Svetom Savi, kako ste govorili, više je od filmskog ostvarenja – cilj je da se Srbi pokrenu, da dođe do buđenja svijesti mladih ljudi, a u ovom projektu upravo vidimo jedan savremen pristup, imajući u vidu, recimo, moderan sajt i uključenost putem društvenih mreža. Može li taj pristup dati rezultate?
– Definitivno je sad najpotrebnije da se uloži veliki trud u prevod na savremen, medijski svima razumljiv, jezik tradicionalnih vrijednosti, istine vjere. Vapimo za obnovom, koja će u ovim okolnostima biti samo podvig. Traži se kritična masa nove, odgovorne i samožrtvene elite. Kako da ona bude oformljena u što kraćem roku, to je zadatak svih nas sa iskustvom. Možda i sam trud na prevođenje onog najstarijeg i najtemeljnijeg na najsavremeniji način može da pomogne da konačno shvatimo šta znači misao: “Tradicija nije obožavanje pepela, već održavanje vatre.”
