Moj komšo je i juče pio kafu na istom balkonu, gdje je ćale onomad gledao njega, brata, sestru i svu ostalu djecu kako igraju lopte, ubacuju u koš, razvlače lastiš…
Na tom igralištu, toj nekadašnjoj velikoj areni života, odrastanja i stasavanja, opet nije bilo dječje graje. Kroz beton je odavno probio korov, a neki novi klinci i klinceze, ako se i igraju, to danas rade kod kuće, na kompjuteru ili pametnom telefonu. Maštovita takmičenja u svim mogućim i nemogućim disciplinama i vratolomijama zamijenila su ona u video-igricama, brzom kucanju SMS-ova, pravljenju selfija, davanju lajkova…
– Sjećam se kako nam je jedna komšinica dok smo igrali mali fudbal rekla: “Draga djeco, jeste li normalni, po takvoj kiši i nevremenu igraju samo milioneri.” Iako smo tada od njenih riječi pravili šegu, moglo bi se reći da je vizionarski pogodila. Prvo, današnjih dječaka i djevojčica tu nema ni po idealnom vremenu, a drugo, oni u tehnološkom smislu imaju sto puta više, što je dobro, ali fali im taj naš “milion” duha, druženja i prvorazredne dječje igre – ocjenjuje komšo.
I apsolutno je u pravu kada veli da sada gotovo nema zimskog hokeja sa čepom od “cedevite”, “organizovane” krađe šljiva i trešanja iz obližnjih dvorišta, pravljenja zmajeva i lukova i strijela od lijeske. Ni auto-strade, žmure, klikera i policajki s biciklima, a gdje su tek pokoja razbijena glava i ožiljak iz djetinjstva, nestašni šut u prozor koji nervira brku iz prizemlja i druge Ćopićeve “magareće godine”?
– Prije smo imali jednu loptu na 50 djece, a danas je teško sakupiti dovoljno mališana za partiju tenisa. Danas djecu roditelji previše nadziru, opterećuju vanškolskim aktivnostima i zatvaraju po kojekakvim igraonicama u tržnim centrima i restoranima, olako ih prepuštajući virtuelnoj stvarnosti džedaja, zombija, Hari Potera i inih izmišljenih likova. Zbog slabe fizičke aktivnosti kičme su im sve krivlje, a stomaci, autizmi i alergije sve veći i češći – upozorava komšo.
Zato svi vi koji ste na svojoj koži osjetili težinu kazne kad vam majka ili otac zabrane izlazak napolje bar jednom nedjeljno otmite djeci pametne telefone, džojstike i tastature. Zapravo, “istjerate” ih iz kuće, jer počinju da liče na vas.
