Sklonost premijera Srbije Aleksandra Vučića da svaku (ne)priliku pokušava da iskoristi za vlastitu promociju našla se na ozbiljnom ispitu. Izbori su pred vratima, rejting nikad veći, a onda se pojaviše poplave koje prijete da odnesu sve što je marljivi premijer godinama stvarao. Kad kažem stvarao, onda ne mislim na “Beograd na vodi”, milionske investicije od kojih još niko nije vidio vajde niti na armiju imaginarnih radnika koji razdragano, s pjesmom na usnama, ulaze u novootvorene fantomske fabrike.
Gledajući Vučića na televiziji kako preksinoć, u blizini nekog razrušenog nasipa, sa mješavinom uzvišene božanske saosjećajnosti i prizemne ljudske patetike razgovara s očajnicima kojima je voda u razmaku od nepune dvije godine ponovo odnijela sve, naelektrisano sam iščekivao trenutak kada će srpski premijer da se baci u ledene talase i kao Supermen preusmjeri tok pobjesnjele bujice! Nažalost, ili na sreću, izgleda da Vučić svoje natprirodne moći pokazuje samo na snijegu.
Da nema ovakvih vanrednih situacija koje pokazuju bezbrojne slabosti neorganizovane države i društva, neupućeni posmatrač bi pomislio da Srbijom samo što nisu potekli med i mlijeko. Pred blagim, ali razarajućim pogledom sveprisutnog premijera pomjeraju se brda i doline, mijenja se vjekovni mentalitet naroda, a oni što su nam do juče bili krvni neprijatelji sada su nam zakleti saveznici i obrnuto. A onda, dovoljno je da se dogodi jedna elementarna nepogoda, pa da na površinu isplivaju sve manjkavosti sistema koje čak ni Vučić, čovjek koji, izgleda, nikad ne spava, nije u stanju da prepravi svojim mukotrpnim radom.
Umjesto obećanog “Beograda na vodi”, investicije u koju su arapski šeici (normalno, zahvaljujući Vučiću) spremni da skrše tri milijarde evra, siguran sam da bi svaki mještanin Čačka, Bajine Bašte, Novog Pazara i ostalih opština koji se trenutno dave pod vodom, srpskom premijeru bio mnogo zahvalniji da je od Arapa iskamčio makar deseti dio od pomenute sume za ulaganja u odbranu od poplava. U tom slučaju od “Beograda na vodi” možda ne bi bilo ništa, ali bi ostatak Srbije ostao na suvom, makar za izvjesno vrijeme. Istina je da izgradnja novih nasipa u Arilju, Ljigu ili Lučanima ne zvuči spektakularno kao nicanje bajkovite metropole na Savi, ali je neuporedivo važnija. Čak i za dizanje rejtinga, o čemu Vučić najviše brine.
