Za ovo oružje je napravljen metak kalibra 9×21 milimetar. Na razdaljini od sto metara Serdjukov probija titanove listove debljine 1,4 milimetara ili četiri milimetra čeličnih listova.
Kada se u Rusiji spomene prezime Serdjukov mnogi prvo pomisle na bivšeg ministra odbrane Anatolija Eduardoviča koji je bio ministar odbrane od 2007. do novembra 2012. kada je smijenjen zbog finansijskih skandala njegovih saradnica. Ali u Rusiji postoji još jedan Serdjukov koji će se sigurno duže pamtiti jer je konstruisao najubojitiji pištolj na svijetu koji nose Putinovi telohranitelji kao i ljudi iz ruskih “spec. službi”. Pjotr Ivanovič Serdjukov (70) je konstruktor oružja koji je napravio potpuno originalni pištolj, daleko opasniji od čuvenih TT i Makarova i sa lakoćom probija pancire na razdaljini od sto metara.
Pjotar Serdjukov je završio Politehnički insititut u Tuli čuvenom gradu oružara. Interes za oružjem naslijedio je od oca Ivana, sovjetskog oficira. Pištolj koji sada zovu Serdjukov pravljen je devedesetih godina prošlog vijeka. Zbog toga što su taj projekt finansirale ruske tajne službe on je imao nekoliko konspirativnih imena: RGO 55, zatim SR-1 pa Vektor i Gjurza. Na kraju je počeo da se proizvodi za specijalne službe ruske armije i policije pod naziovom SPS što znači Samozarjadni pistolet Serdjukova.
Mnogo hvaljeni pištolji koji su se decenijama proizvodili u SSSR-u, TT i PM su za osnovu ipak imali strane pištolje. Čuveni TT (Tulskij Tokarjeva) kao što naziv govori konstruisan je u Tuli a za osnovu je uzet pištolj “Brauning” koji je konstruisao Džon Mozes Brauning. Što se tiče pištolja Makarova, to je prerađeni policijski Valter. Neosporno je da su to bili odlični pištolji ali su vremenom zastarjeli jer su proizvedeni takvi zaštitni pancir-prsluci koje municija tih pištolja ne može da probije.Upravo je to bio razlog što su krajem osamdesetih godina u SSSR-u počeli da razmišljaju o sasvim novom, ubitačnijem pištolju koji može da izbuši kao sir i najbolje zaštitne pancire.
Oni koji su pucali pištoljem Serdjukova tvrde da “dobro leži u ruci” i što je posebno važno – vrlo je pouzdan. Za taj pištolj je napravljen poseban metak kalibra 9,21 milimetar. Na razdaljini od sto metara Serdjukov probija titanove listove debljine 1,4 milimetara ili četiri milimetra čeličnih listova. Uz malu izmenu Serdjukov može da koristi i municiju od TT 7,62 milimetra ili metke Makarova od 9 milimetara.
Konstruktor Pjotar Serdjukov se ne slaže sa onima koji tvrde da sada u eri kompjutera nije uopšte teško napraviti dobar pištolj. Neki misle da se, “igrajući” se na kompjuteru, može dizajnirati i kasnije napraviti pištolj bolji od bilo kojeg dosadašnjeg.
– Јedan zapadni proizvođač kolekcionog minijaturnog oružja napravio je zaista lijep pištolj. Uspio je čak i da ubijedi rukovodioce odbrambenog kompleksa Rusije da će napraviti najbolji pištolj za rusku armiju. Neosporno je da je dizajnerski taj pištolj bio zaista odličan. Sa njim se moglo pucati. Ali su počeli da ga ispituju na bojnom polju pokazale su se sve njegove mane. Problem mu je stvarala prašina i brzo se grijao. Pokazalo se da nije dovoljno dobar za gađanje iz raznih položaja. Na kraju su shvatili da nije samo dizajn važan za oružje već su bitnije druge njegove karakteristike – objašnjava konstruktor Serdjukov.
Јedan od najtežih zadataka konstruktora pištolja je kako da se koristi veći kalibar a da to oružje ne bude glomazno. Upravo je to uspio da riješi Pjotar Serdjukov. Njegov pištolj gabaritima i težinom nije mnogo veći od Makarova, ali je zato znatno ubojitiji.
Uzgred rečeno, za svo oružje, pa tako i pištolje je vrlo važno ne samo konstruktorsko rješenje već i kvalitet metala od kojeg je napravljen. Ono oružje koje je napravljeno od odličnog metala može da bude večno ako se pravilno održava. Kad je puška, automat ili pištolj napravljen od lošijeg materajala, poslije određenog vremena od toplote se deformiše cijev i rapidno mu padne preciznost.
Konstruktor Serdjukov je ispričao interesantan slučaj koji se dogodio 1997. godine na jednom poligonu morske pešadije. Bilo je to vrijeme kad su SAD i Rusija bili u dobrim odnosima pa su i armije sarađivale. Gosti iz Rusije su dovezli da demonstriraju novo oružje, među kojima je bio i pištolj Serdjukova.
– Predstavnici tajnih službi koje čuvaju predsjednika SAD zamolili su da se provjeri izdržljivost pancira koji su postavljeni na rastojanju od stotinjak metara. Svi zaštitni prstupci bili su izrešetani. Američki vrhunski telohranitelji su bili šokirani ubojitošću ruskog Serdjukova.Kasnije su Amerikanci tražili da telohranitelji ruskih predsjednika ne donose Serdjukove, kad su na službenom putu u SAD – priča Pjotar Serdjukov.
To što telohranitelji ne mogu da u SAD nose SPS ne znači da tamo idu goloruki, imaju oni pištolje takođe dobre ali ne i ubojite kao Serdjukov. Iako je prošlo skoro dvadeset godina od vatrenog krštenja na poligonu morske pešadije u SAD o izrešetanim pancirima se i danas priča.
U institutu u Klimovsku nisu prestali da rade na novim modelima pištolja. Na osnovi sada najboljeg i najubojitijeg Serdjukova ruski konstruktori pokušavaju da naprave još bolji koji će takođe sa lakoćom bušiti još savremenije zaštitne prsluke. Stalna trka između oružara i onih koji se bave sredstvima zaštite se nastavlja. I jedni i drugi ne žale novac za nove modele jer odlično znaju da su to investicije koje se obavezno dobro vraćaju.
Izvor: Večernje novosti od stalnog dopisnika iz Moskve
