Albanska golgota 100 godina poslije!

Marko Nikolić i Nenad Mitrović, članovi srpske ekspedicije “Albanska golgota 100 godina poslije”, koji su nedavno boravili u Banjaluci, otkrivaju za Press kako su se pripremali za ovo hodočašće preko Crne Gore i Albanije do Grčke i kako su prešli teritoriju samoproglašenog Kosova. Govore i o trgovcima oružjem i drogom, šta je od njih htio ministar Aleksandar Vulin i da li su im Albanci stvarali ikakve neprijatnosti.

– Okupio sam drugare, sportiste i planinare koji su dovoljno sposobni da sve realizuju. To su Nenad Mitrović, Marko Marković, Nemanja Nešković i ja. Godinu dana prije ekspedicije izviđali smo teren kojim ćemo prolaziti. Izabrali smo najteži pravac povlačenja srpske vojske 1915. godine. Dogovorili smo se da u istom periodu, kad i naši preci, idemo rutom Peć – Čakor – Devojački krš – Plav – Gusinje – Vrmoša – Selce – Tamara – Hoti – Skadar – Lješ – Drač – Krf. Tim putem je od 40.000 pripadnika Treće srpske armije do Skadra stiglo samo 8.000 vojnika – priča vođa ekspedicije Marko Nikolić.

On kaže da su na dvonedjeljni poduhvat krenuli bez logistike, a već tokom izviđanja u 2014. godini sreli su se sa pojavama vrijednim pomena.

– Bili smo u selu Velika na sjeveroistoku Crne Gore, gdje su u Drugom svjetskom ratu SS divizija “Princ Eugen” i muslimansko stanovništvo za dva sata poklali 420 djece i staraca. Znali smo i da treba preći Čakor, najviši prevoj bivše Jugoslavije, a baš u to vrijeme albansko stanovništvo koje podržava Ramuša Haradinaja na granici sa samoproglašenim Kosovom pravilo je probleme zbog nekih katuna koji su pripali Crnoj Gori. Zato smo posebnu pažnju morali da obratimo na bezbjednost – ističe Nikolić.

Početkom decembra 2015. godine četiri člana ekspedicije krenula su putem albanske golgote, pokušavajući i da shvate šta se sa Srbijom desilo vijek kasnije te da li smo dostojni predaka.

– Činjenica da su posljednja velika djela vezana za Prvi svjetski rat štampana početkom tridesetih godina 20. vijeka govori koliko nas ne zanima to što je tokom povlačenja u tri pravca stradalo i nestalo oko 250.000 Srba ili više od 56 odsto muške populacije – upozoravaju Nikolić i Mitrović.

Oni su se već 2. decembra obreli u manastiru Dečani, gdje su prenoćili, a put su nastavili sljedećeg dana, koji se poklopio sa datumom kada je svojevremeno vojvoda Radomir Putnik izdao naredbu da se dio vojske povuče preko prevoja Čakor.

– Nismo imali toliko ekstremne uslove i snijeg kao srpska vojska, a da smo kao narod negdje pogriješili govori podatak da smo se kroz Kosmet kretali u pratnji ljudi iz Kancelarije za Kosovo i Metohiju. Uz to, nismo kao naši vojnici napustili svoja sela i porodice, niti smo išli kroz albanske planine pod arnautskim kuršumima sa brda i planina, bez hrane i odjeće, iscrpljeni i gonjeni – prisjećaju se Marko i Nenad.

Na ulasku u Albaniju dočekali su ih čuveni betonski bunkeri Envera Hodže, nerazvijenost i veliko siromaštvo stanovništva na sjeveru.

– Sve to, ali i divlji mentalitet ljudi o kojem smo čitali. Bili smo zadivljeni čistoćom vode, a sve vrijeme trudili smo se da prođemo što neprimjetnije i da ne izazivamo veliku pažnju. Naime, tim područjem često prolaze trgovci oružjem i drogom, a zanimljivo je da su sa nama cijele Prokletije i put do Skadra prešla dva psa. Bili su nam vjerni čuvari, a jedino što smo usput jeli bio je smrznuti divlji nar koji je dobro došao za okrepljenje – pamti ovaj dvojac.

Marko precizira da su pazili da se njihovo hodočašće ne pretvori u isključivo planinarski ili politički pohod.

– Jedna grupa iz Niša koja je išla sličnim putem, ali uz mnogo logistike, imala je problem sa nepotrebnim folklorom. Zapravo, išli su kroz Albaniju sa šajkačama, urlali, nosili barjak “Gvozdenog puka” i vodili dvije djevojke koje su u takvim pohodima uvijek slaba karika. Na kraju krajeva, niko nije dostojan da nosi zastavu pod kojom je bila i Milunka Savić i da pri tome pjeva navijačke pjesme, mašući i stranačkim barjakom. Dakle, mi smo od toga bježali, kao i od neviđenog pritiska da ministar Aleksandar Vulin ide sa nama kroz Crnu Goru. Katastrofa je kako su nam “lupane” rampe u svim mogućim institucijama jer nismo htjeli da u ovo miješamo politiku. Nismo jer vojnici koji su prolazili kroz Albaniju nisu bili cirkusanti, već vojska kojoj tokom Velikog rata nije zarobljena nijedna zastava. A da se ne pominje da se nikada nije desilo da jedna država kompletno izbjegne, povuče se, ne kapitulira i vrati na svoje granice bez daljih osvajanja – ističe Nikolić.

Nenad Mitrović naglašava da je albanska golgota priča svih Srba i da bi svaki jednom u životu trebalo da prođe taj put i oda počast herojima koji su ostavili kosti za spas nacije.

– Na početku Prvog svjetskog rata Srbija je mobilisala oko 710.000 vojnika. Kada su završeni albanska golgota, oporavak na Krfu i ostrvu Vido, na Solunski front stiglo je oko 150.000 vojnika koji su probili neprijateljske linije na Kajmakčalanu, oslobodili okupiranu zemlju i omogućili nam da danas postojimo. Taj istorijski događaj ne smijemo da zaboravimo, a pogotovo da dozvolimo da se nešto takvo ponovi. Uvijek moramo da se borimo do kraja i budemo pametni – ističe Mitrović.

Iako je tvrđava Mlada Gojkovica u Skadru preimenovana u Rozafu, na njoj su i dalje imena Balšića, Mrnjavčevića i ostalih srpskih porodica.

– Tu je i pravoslavna Crkva Svetog Stefana, pa nije čudo što mnogi istoričari smatraju da je to stara srpska prestonica. Uostalom, spisi iz Dečana kažu da će onaj ko vrati Skadar Srbiji biti poseban junak u našem narodu i istoriji. Takođe, sramota je da su na jednom mjestu iznad Skadra kosti 10.000 Srba i Crnogoraca obilježene samo drvenim krstom – kaže Marko Nikolić.

Marko Nikolić kaže da su Srbi kao narod potpuno izgubili svijest.

– Na primjer, sjedite u centru Beograda sa prijateljima, a jedan kaže: “Šta me briga šta se dešava van Vračara.” S druge strane, treba malo proći kroz istoriju i vidjeti da smo u tom Prvom svjetskom ratu posljednji put svi bili jedno, da nije bilo podjela na četnike i partizane, da je u maticu stiglo 18.000 naših dobrovoljaca iz Amerike. Čak su Nijemci, koji su u Drugom svjetskom ratu došli da ratuju protiv nas, pisali o toj suludoj pojavi da se ubijamo između sebe – prenosi Nikolić.

Obojica ističu da članovi ekspedicije od Albanaca nisu pretrpjeli nijednu neprijatnost.

– Narod je potpuno u redu, sve će učiniti za vas i nećete imati nikakav problem. Istina, na sjeveru zemlje su mnogo nepismeni, siromašni i neobrazovani, pa se njima lako manipuliše, ali ponudiće vam konak. Zanimljivo je i da nam je jedan vlasnik motela u Lješu rekao da voli Kosovo bez “Kosovara”, što znači da se Albanci iz Albanije i oni sa Kosmeta ne vole mnogo – primjećuju naši sagovornici.

Oni dodaju da su prošli mnoga albanska sela u kojima stanovništvo izgleda kao Srbi.

– Našli smo mnogo srpskih toponima kao što su Lepuša, Gudače, Dobroja, Selce, Kopljik i Tamara. U Skadru smo bili sa Srbima kojima su u vrijeme Envera Hodže ukinuta imena i prezimena, škole i pismo, a južno prema Krfu su sami srpski pravoslavni manastiri i ostaci Kastriotovića. I Skenderbeg, koga Albanci svojataju kao svog junaka, a čiji smo grob vidjeli u Lješu, bio je Kastriotović – tvrde ovi “novi Solunci”.

Podsjećamo, ovi planinari su prepješačili oko 300 kilometara puta od Peći do Drača, ostrva Krf i Vido, “Zejtilnika” u Solunu pa nazad do Kajmakčalana. Peti član ekspedicije bio je Srbin iz SAD Stanko Tomić, koji je išao pravcem preko Kule, Trešnjevika i Podgorice,  pridruživši im se u Skadru.

– Išao je pravcem kojim se povlačio Živojin Mišić. To je sjajan momak koji je na pravi način predstavio nekadašnje dobrovoljce iz SAD. Najveći je pobjednik jer je pokazao šta može jedan običan čovjek koji nije iskusan planinar. Inače, ekspedicija nije imala nijedan negativan komentar, osim u Srbiji, kada su preševski Albanci negodovali, pitajući ko nam je dozvolio da se po Skadru i Draču slikamo sa srpskim zastavama – kaže Marko Nikolić.

Tokom posjete srpskom groblju “Zejtinlik” u Solunu, članovi ekspedicije sreli su čuvara čika Đorđa (88), koji je kao pravi Crnogorac rekao: “Ovdje leže i dva Đukanovića.”

– Otkrio nam je i da je vrh Kajmakčalana do početka artiljerijskih borbi Srba i Bugara bio visok 2.530 metara, a nakon toga niži devet metara. Inače, u spomen-kosturnici groblja “Zejtinlik” ostavili smo zastavu ekspedicije – kažu Marko i Nenad.

Nenad Mitrović dodaje da su vojnici pod komandom pukovnika Tufegdžića odbili da se predaju Albancima koji su im presjekli put u gudurama Prokletija.

– Dali su im sve osim oružja, što govori da nisu htjeli da se predaju bez borbe. Taj detalj pokazuje koliko je srpski vojnik bio svjestan svoje uloge u tom trenutku istorije – objašnjava Mitrović.

Upravo je on jedino aktivno vojno lice i pripadnik Vojske Srbije koji je vijek poslije ponovio put srpske vojske preko Albanije, a da ga nije primio načelnik Generalštaba VS ili odlikovao srpski ministar odbrane.

– Nije Nenad išao da bi dobio medalju, ali sramota je da je tokom ekspedicije ministar odbrane rekao da voli novinarke koje kleče. O čemu više da pričamo. Mi moramo da se budimo i to je poenta – zaključuje Marko Nikolić.

Press