Dva zaraćena politička tabora u Republici Srpskoj (RS) užurbano privode kraju političku mobilizaciju za predizborni politički obračun, koja se u demokratskom rječniku, izlizanom i sve prljavijem, zove miting.
Piše: Branko PERIĆ
U njihovim štabovima vlada metež. U odsustvu smisla i razumne politike prave se spiskovi putnika, određuju vođe grupa, postrojavaju autobuse. Po ustanovama i firmama u kojima gazduje vladajuća koalicija taoci stranačke poslušnosti se potpisuju na spiskove kojima će se dokazivati njihova partijska lojalnost i poslije mitinga, u slučaju potrebe, odlučivati o kaznama. Armija političkih vazala preuzima pozive za regrutaciju. Još samo da se zaduži oružje!
Na sceni je klasično političko nasilje, nezabilježeno u istoriji demokratije! U diktaturi proleterijata i komitetskoj prakseologiji bilo je više suptilnosti i dostojanstva. Bar nisi morao da se potpisuješ i ostavljaš trag svog političkog zatočeništva.
Ovakva vrsta prinude i političkog zastrašivanja ušla je u zonu kriminogene djelatnosti. Njome se ozbiljno ugrožava sloboda građana i sloboda političkog opredjeljenja. Da se radi o društvu vladavine prava, zakonodavac bi razmišljao o inkriminaciji i sankcionisanju ovakve političke prakse. U demokratskom društvu se političke slobode ne smiju ometati nikakvim, posrednim i neposrednim, ucjenama i pritiscima.
Ima u ovoj političkoj praksi nečeg bolesnog i punog patologije. Mislio sam da se radi o svojevrsnom sljepilu, izazvanom dugim i lagodnim vladavinama. Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari najviše! Ali nije! Politike su generalno posrnule. Na sceni je kraj politike.
Politike su ostale bez programa i ciljeva. Politike više nemaju boju. Politike više nemaju ideja. Politike su vladajuće grupe za implementaciju političkih, ekonomskih i ostalih naloga globalnih, identifikovanih i neidentifikovanih centara moći. Na domaćoj sceni politike su organizovano neznanje podanika bez kompetencija i ugleda, marginalaca alavih na novac i moć. Umjesto ideja i ciljeva koje građane vode u bolji život, politike građanima nemilosrdno nude mržnju, pohlepu, nemoral, nadmenost, bahatost, osionost, netoleranciju! Politika danas truje i ubija! Na političkoj sceni svakodnevno gledamo mrgodna i izobličena lica političara iz kojih se širi zlovolja, bijes i mržnja! Koga može da ohrabri narogušeno lice političara? Gdje dezorijentisani čovjek danas može pronaći tračak optimizma? Koga može da ohrabri priča o izdajnicima i kriminalcima?
Slušam razgovore običnih ljudi… Svi su redom nezadovoljni i nesrećni. Izgubili su vjeru u politiku i političare. Niko im ne valja. Niko ne uliva ni djelić povjerenja. Ne postoji lider kome vjeruju i u kojeg polažu, makar i krhku nadu. Svi su im isti, i njihovi i oni drugi. Na sve strane vide kriminal, pohlepu, političku trgovinu i nepravdu. Svoje nezadovoljstvo politikom šire na poslu, na porodici, svuda i na svakom mjestu. Nezadovoljstvo ključa!
Političari ne žele da vide opšti očaj i nezadovoljstvo! Njima su važni glasovi. Oni vjeruju da će građani ponovo glasati. Zaboravljaju da će glasati nevoljno i zbog toga što nemaju alternative. Njihov glas će još, možda, imati neki politički značaj, ali neće imati političku težinu. Da li ozbiljnim politikama trebaju takvi glasovi? Zašto zaboravljaju da je glasanje radi glasanja korak do potpunog obrta, obrta koji istorija poznaje kao prevrate i revolucije. Da sam političar ne bih se na ovakav način igrao s biračkim tijelom. Ne bih nesrećne i nezadovoljne vodio u politički bratoubilački rat. Ne bih se igrao vatrom nezadovoljne mase. Bunt unesrećenih je opasan i nepredvidiv. Kao duh koji se pusti iz boce!
Umjesto mitingaške strasti, ljudima bih ponudio istinu! Obećao bih pravdu! Sve ostalo je u njihovim rukama. Pravda je čovjekova posljednja nada. Utočište napaćene duše. Pravda životu daje ljudski smisao. Sa pravdom se lakše podnosi sve, pa i egzistencijalne krize. Umjesto mitingovanja i priča o izdajnicima i neprijateljima, otvoreno bih progovorio o opštem stanju nacije, o ekonomskim perspektivama, o značaju kulture, o pogubnosti primitivizma, o vladajućem moralu, o kriminalu, o zloupotrebama, o pohlepi i o kleptokratiji političke elite. Samo zdrava nacija može da se odupre izdajama i neprijateljima. O tome, izgleda, nema ko da govori! Sumnjam da će na mitinzima o tome govoriti oni kojima bi se povjerovalo!? Predsjednik RS je na velikom iskušenju! Preuzeo je na sebe ogroman teret. I istorijsku odgovornost! Čini se da je zaboravio da kormilari brodom na kome su svi građani, a ne samo članovi njegove stranke. Ta predsjednička crvena nit se sve manje vidi.
U ovakvoj političkoj magli, u ovakvom stanju duha, u sveopštoj nemoći i besmislu, narod očekuje glas predsjednika, a ne predsjednika stranke. Očekuje glas koji će odjeknuti!
Vrijeme je da predsjednik učini snažan i hrabar zaokret!
