Prirodno je da djeca donekle zaziru od odraslih, ali ako se vaše dijete uvijek igra samo, čak i ako je okruženo drugom djecom, trebalo bi da se pozabavite time.
Većina roditelja prepoznaće se… Šetate se sa podmlatkom, srećete nekog poznanika kojeg dugo niste vidjeli, a klinac se krije iza vaših nogu, držeći vas za farmerke i izbjegava i kontakt očima, a kamoli konverzaciju.
Ovo je sasvim normalna dječija faza, ali kako da znate kada prirodan dio odrastanja i sazrijevanja prijeti da se pretvori u nešto što je razlog za zabrinutost i na čemi treba da se radi? Evo šta kažu psiholozi.
Djeca koja su stidljiva, okljevaju da uspostave kontakt sa drugima, bilo da su u pitanju odrasli, bilo njihovi vršnjaci, povučena su i mnogo češće se igraju sama nego druga djeca njihovog uzrasta. Ponekad, malim stidljivcima treba samo više vremena da se “oslobode” i “otkrave”, a nakon toga, kada “ispitaju teren” stupaju u normalnu komunikaciju sa drugima.
Prirodno je da djeca donekle zaziru od odraslih, ali ako se vaše dijete uvijek igra samo, čak i ako je okruženo drugom djecom, trebalo bi da se pozabavite time.
Jer igra sa vršnjacima način je da djeca uče o međuljudskim odnosima, da stiču vještine u pregovaranju i dogovaranju, da vježbaju razumijevanje tuđih osjećanja ali i iskazivanje svojih. I ta spoznaja sopstvenog mjesta u svijetu dragocjena je.
Upravo je to razlog da ohrabrujete dijete da svoju stidljivost prevaziđe. Ali ne na “što si tako tunjav” način. Aktivno radite na tome, zajedno. Posvetite vrijeme tom problemu i budite strpljivi. Planirajte viđanja sa prijateljima koji imaju djecu, ali neka dijete vidi da se tome radujete, da je to nešto u čemu ćete zajedno uživati, nešto što je lijepo i pozitivno.
Razgovarajte sa djetetom, ako ga interesuje recimo slikanje ili vajanje, ako bi željelo da se bavi nekim sportom, pustite ga da samo odabere “školicu” u kojoj bi želio da to radi. Važno je da dijete osjeti da ima pravo na sopstveni izbor i sopstvenu volju.
Ako je djetetu neprijatno, i vidite da ga to tišti, nemojte ga prisiljavati ni na šta, ali mu ponudite pomoć. Pokažite mu da razumijete kako se osjeća i ohrabrite ga. Ako je igraonica preveliki “zalogaj”, zamolite ga da ode u prodavnicu i kupi vam nešto što vam treba. Ili, ako je dijete mlađe, sačekajte ga ispred radnje dok ono kupuje. Tih pet minuta neprijatnosti biće ubrzo zaboravljeno, kada ga preplavi ponos zbog uspješno obavljenog “zadatka”.
I još nešto. Nemojte djecu od malih nogu učiti da će ih svi ljudi uvijek voljeti. Niti da će se svima dopadati. Niti da će svi uvijek željeti da se igraju sa njima. Prosto jer to nije istina. Ako ih naučite da su mali prinčevi ili princeze, prvi put kada se suoče sa realnošću koja i u parkiću, nažalost, može biti surova, može se desiti da im samopouzdanje bude ozbiljno ugroženo.
Ono čemu treba da ih učite jeste da ćete ih vi uvijek voljeti. Da će se vama uvijek dopadati. I da ćete uvijek željeti da provodite vrijeme sa njima.
I da se nikad, nikad ne boje. Ni mraka, ni babaroge. Ni policajca, ni ljekara. Ni starijih, ni vršnjaka. Ni jačih, ni siledžija. Ničega i nikoga. Razbijen nos koji put, ako se desi da braneći se izvuče deblji kraj, mnogo je manja šteta od slomljenog duha u najranijem uzrastu.
