Nakon dvadeset godina provedenih u ekonomsko-socijalnom blagostanju Švedske, povratnica u Donju Ljubiju kod Prijedora Senija Šahurić (81) poslije svakog TV-dnevnika mora da pije tablete za smirenje.
– Braća kažu da ne gledam, ali šta ću kada sam dnevnike uvijek gledala. Ovo kako se političari u Bosni i Hercegovini svađaju ja ne pamtim. Dajte jednom se dogovorite i zaposlite djecu. Krenimo nekuda, a ne da stojimo u mjestu 20 i kusur godina, i slušamo budalaštine-poručuje baka Senija.
Ona se u Ljubiju vratila prije dvije godine iz gradića kod Malmea, jer „više nije mogla izdržati“.
– Znam da je u Švedskoj gotovo savršeno živjeti i da mnogi žele da odu tamo. Znam i da je ovdje jako loše nakon rata, ali ja jednostavno tamo nisam mogla biti. Najljepše je kod svoje kuće i ljudi i ništa mi osim rodbine ne nedostaje iz Švedske. Uostalom, kada sam se vraćala poklonila sam sve stvari crkvi i nisam tražila 10.000 kruna (oko 2.500 KM) za njihov prevoz-navodi Šahurićeva.
Senija sada prima 301 marku penzije i kaže da joj je to draže nego hiljade evra u Švedskoj.
– Iako ste stambeno obezbijeđeni i primate jedno četiri, pet puta više, sjedenje u Švedskoj je nikakav život. Čovjek ne treba da samo ide za parama. Može se i ovdje. Recimo ja gotovo ništa ne uzimam iz prodavnice jer sve imam u ovoj baštici-kaže ona.
Pamteći Ljubiju iz vremena dok je radio rudnik, Šahurićeva otkriva da je to nekada poznato mjesto u bivšoj Jugoslaviji danas mrtvo.
– Otac, braća i ja smo prije nesrećnog rata imali najveću i najbolju trgovinu u Gornjoj Ljubiji. Na primjer, bilo je toliko naroda da smo za dan prodavali 15.000 kilograma lubenice, ili isto toliko krompira… Sada je ovdje velika glad i siromaštvo. Ubij bože-ocjenjuje Šahurićeva za srpskacafe.com.
Ona se nada da će se nešto pozitivno promijeniti i da će rudnik proraditi jer „mladi odlaze“.
– Zbog toga me najviše srce boli jer znam da je u Švedskoj i drugim zapadnim zemljama sve manje života. U cijelom svijetu se uzdeveralo. Bog zna na šta će to izaći-kaže naša sagovornica.
Podsjećamo, Šahurićeva je godinama iz Švedske slala pomoć za siromašne.
Kao istinski ljubitelj cvijeća, ona je u Donjoj Ljubiji postavila saksije na lokalni mostić kao znak dobrodošlice svim putnicima namjernicima.
