Mi punoletni i maloletni građani Srbije i Hrvatske, naši brižni i odgovorni srpski i hrvatski političari i državnici, članovi parlamenta i sabora, pronašli smo novu i predivnu temu o kojoj možemo opet da žestoko raspravljamo, da se sporimo i, ne daj bože, čak i da ratujemo. Ovog puta na delu je pokušaj hrvatsko-srpskog slatkog rata. Zbog srpskih čokoladica, koje je u odsustvu nacionalne pažnje i pozora tako neoprezno dečici u Dubrovniku podelila predsednica Hrvatske gospođa Kolinda Kitarović. Je li ta čokoladica za hrvatske nacionalne, ili poslastičarske pojmove, dovoljno evropska i čista – ili je previše srpska, je li napravljena na hrvatski – ili na srpski način? Ili je imala omot na ćirilici – ili nešto što asocira na Srbiju?

Piše: Miroslav Lazanki

Elem, najnoviji srpsko-hrvatski kakao rat najverovatnije može biti razrešen samo u Briselu tipičnim EU kompromisom. I to bi bilo i najpoštenije. Poslati evrobirokratama naše čokoladice u Brisel i u Strazbur, pa neka probaju i sami donesu zaključak je li naš proizvod dovoljno evropski. I obavezno da se donese odgovarajuća i obavezujuća rezolucija evropskog parlamenta o srpskim čokoladicama. Opet, siguran sam da nam Hrvatska zbog spornih čokoladica ipak neće blokirati poglavlja na putu ka EU, posebno ne sada pred novu godinu. Verovatno će Zagreb insistirati da čokoladice iz Srbije moraju da budu od čistog kakao-putera i bez drugih dodataka, da se proizvode u prostorijama gde neće biti srpskog vazduha, već samo hrvatskog zraka iz specijalnih konzervi koje nose naziv „Čisti hrvatski zrak”, model 1990. godina.

Sa svoje strane Srbija će morati da pristane da uvozi takve konzerve, ako uopšte želi da prodaje svoje čokoladice na hrvatskom tržištu. Srbija će morati i da odustane da te čokoladice obogati bilo kojim biljnim primesama više od pet odsto, to je uobičajeni standard za čokoladice u EU, jer ukus bilja iz Srbije potrošače u Hrvatskoj mnogo podseća na bivšu im zajedničku otadžbinu, Jugoslaviju, a to je već nečuveni zločin. Poseban problem mogao bi da bude i omot tih čokoladica koje su Hrvati uvezli iz Srbije. Naime, ako su čokoladice bile pakovane u zlatnom omotu okruglog oblika, to jako liči na pakovanje prezervativa nekadašnje zagrebačke fabrike gume „Ris” iz vremena SFRJ. Vrlo kvalitetan proizvod od najbolje gume, mislim da je to „Ris” ekskluzivno radio za celu SFR Jugoslaviju. Mislim da je u tome imao i monopol i da se Beograd oko toga ništa nije pitao, niti se iko u Srbiji protiv tog monopola bunio. Pošto je tadašnja službena hrvatska politika bila „znakovita ćutnja”, po onoj zagorskoj „ne bi se štel mešati”, sasvim je bilo prirodno da se i prezervativi rade u Hrvatskoj. To je bila republička raspodela posla.

Sve to pouzdano znam iz doba svoje prve mladosti. Kada smo kupovali čokoladicu na kiosku, prvo bismo osmotrili da neka gospođa ne stoji pored nas ili iza nas, malo je nezgodno bilo onako glasno zatražiti zlatnu čokoladicu, tada je to bilo malo blam, jer socijalistički moral ipak je bio nekakav moral, a bili smo i klinci. Onda vas prodavac, od prodavačice nikada se nisam ni usudio da kupujem čokoladicu, dakle prodavac vas značajno i onako zaverenički pogleda, namigne i polutiho zapita: „Dečec, koju čokoladicu hoćeš, pravu, ili onu?“

No, dobro, ako smo Hrvatskoj prodali pogrešne čokoladice, onda je predsednica gospođa Kitarović pravilno postupila s izvinjenjem celokupnoj hrvatskoj javnosti, a ne samo domoljubima. Ako je bila greška u isporuci, da se i mi u Srbiji izvinimo.

Ipak, mi u Srbiji, odnosno naši proizvođači čokoladica sada su, nesumnjivo, u velikom problemu. Naime, spor oko čokoladica nije samo bizarna stvar, to je sada pitanje nacionalnog ponosa i prestiža. Čija je bolja? Čokoladica. Kako da ugodimo bivšoj braći Hrvatima oko ukusa čokoladica, da li taj ukus treba da ima veze sa kakao-puterom, kokum gurgijem, palminim uljem, ili drugim sastojcima? Pošto za nas ovde na ovom delu Balkana vezuju samo za miris ćevapa i luka. Šta bi tek bilo da smo u isporučene čokoladice umesto kokum gurgija uvalili miris ćevapa i luka? A bio je samo kokum gurgi. Zamislite fine zagrebačke gornjogradske i donjogradske dame iz starih purgerskih familija, sa Ksavera i sa Cmroka, možda i sa Prilaza JNA, koji se istina odavno ne zove tako, dakle da sve one po podne u pet na ritualnom čaju u salonima velikih građanskih stanova i starih vila, uz obavezni konjak, probaju i poneku čokoladicu iz Srbije. Kakav bi to tek bio užas? Iz Srbije čokoladice, pa sa mirisom ćevapa i luka. Strašno, Balkanci, primitivci… Iste večeri Hrvatska bi zatražila aktiviranje člana 5. Vašingtonskog sporazuma o kolektivnoj bezbednosti NATO-a. Zato što je Srbija ugrozila nezavisnost i suverenitet Hrvatske. Čokoladicama. Ali bez mirisa ćevapa i luka.

Druže Tito, ustani iz groba da vidiš šta ovi danas rade. Kakva bi to tek bežanija bila, od Triglava do Vardara, migranti bi bili mala maca…

Izvor: Politika