Jedina sam u Hrvatskoj koju frka oko uvođenja obaveznog vojnog roka, ili kako se to već zove, uopće ne uznemiruje
Hrvatska spisateljica i neumorni kritičar svega i svačega objavila je novu kolumnu, možda šokantniju nego ikada do sada.
Na svom blogu rudan. info ona je objavila tekst pod naslovom „Tko se boji vojske još“ koji vam prenosimo u celosti i bez redakcijih intervencija.
„Jedina sam u Hrvatskoj koju frka oko uvođenja obaveznog vojnog roka, ili kako se to već zove, uopće ne uznemiruje. Ne volim ljude koji osuđuju majku našeg premijera, gospođu Plenković. Ona je svoga sina oslobodila vojske jer je bio, danas očito nije, “anemičan.”
I ja sam svoga sina oslobodila vojske. Svaka majka više voli živog sina nego nositi cvijeće djetetu na grob dok ga crvi grickaju. Mi majke, sve majke, neka ostane među nama, više volimo sinove od domovine. Doduše, neke imaju izbora, druge nemaju.
Volim predsjednicu Kolindu. Super mi je kad leži obučena u maskirnu uniformu i šmajserom gađa metu. Poruka je jasna. Gađati treba, ubiti treba. Kolinda je mnogo učinila za hrvatske žene. Zahvaljujući njoj svaka od nas može u sebi pronaći ratnicu, biće koje ima pravo na pušku, nož i bombu i neprijatelju otkinuti glavu.
Kolinda, poput gospođe Plenković, obožava svoju djecu pa bi sigurno i ona bila “anemična” kad bi krenuo rat. I gospođi Kolindi su draža njena živa djeca nego nošenje cvijeća na njihov grob dok ih pod hrvatskom zemljom hrvatski crvi grickaju. Doduše, ako nas oni spremaju za rat to ne znači da bi to bio obrambeni rat. Možda želimo osvojiti nešto? Ako je tako onda dječica o kojoj govorim ne bi trunula u hrvatskoj zemlji i ne bi je grickali hrvatski crvi nego crvi našeg neprijatelja što bi za mamu Kolindu i baku Plenković bio dodatni stres. Zato bi svi mali plenkovići i svi mali kolindovići morali na vrijeme brisnuti. Ni moj unuk neće poginuti. Platila sam život njegova oca, platit ću i njegov.
Bez obzira na teze gadova kojima je mrsko sve što je hrvatsko, ja znam da nama vojska treba. Najmlađi ročnik morao bi biti star šezdeset godina. Poznajem tu populaciju. Frka oko plaćanja struje, vode, grijanja, o hrani da se ne govori. Mnogi od nas uopće ne vježbamo, jedina nam je rekreacija višesatno čekanje na liječnički pregled. Besposleni smo a pred nama je, sudeći po najnovijim istraživanjima, još dvadeset godina života. U Domovinskom ratu nismo dali sve od sebe, da jesmo ne bi nas bilo, neki od nas su svoju djecu proglašavali “anemičnom” što jest ljudski, ali nije bilo fer. Kad je grmilo svoju dječicu nismo položili na oltar Domovine, sad kad opet grmi ispravimo grijeh, položimo sebe na isti oltar.
Moj slučaj. Totalno sam nekativna. Doktor mi je rekao da moram šetati, u gluhe uši. Da sam sa svojim vršnjacima, šezdeset plus, u vojarni, svako bismo se jutro dizali u šest, neki i ranije zbog prostate ili spuštene maternice, brzo se obukli, pospremili krevete, doručkovali, istrčali na dvorište, nakon višegodišnje vježbe, pa gledali kako se diže naša zastava, pa pjevali, “Hej brigade” ili nešto slično afrodizijačno, a onda krenuli rastavljati pušku, pa sastavljati pušku. To bi bilo super jer u Hrvatskoj set vježbi za razgibavanje prstiju, kičme, ruku i nogu košta bar pet tisuća kuna. U vojnom roku sve badave i još svoju zemlju braniš od neprijatelje, a djecu od crva.
Hrvatska uniforma Foto: Profimedia
Ne bih pisala o svojim mokrim snovima da jučer nisam čula jezivu priču. Ušao maskirani lopov u banku i rekao blagajnici:”Trpaj!”, a ljudima oko sebe zapovijedio da legnu. Blagajnica je trpala i trpala. U jednom trenutku razbojnik je vidio da žena želi pritisnuti ono dugme ispod pulta pa joj je pucao u čelo. Upitao je prvog sirotana do sebe: “Jesi li vidio da sam ubio blagajnicu?” “Jesam.” Ubio je i njega. Pa idućeg, pa idućeg. Sedmi je rekao da ništa nije vidio, ali:”Gospodine, moja supruga, evo, leži ovdje pokraj mene, sve je dobro vidjela.”
Moj se muž gotovo udavio od smijeha kad je čuo što se dogodilo sirotoj ženi. Zato sam za uvođenje vojnog roka. Posebno se veselim vježbi gađanja. Kako bi to bio dobar osjećaj! Biti spreman dati život za Domovinu, a onda Domovini pokloniti život svoga muža.
Ah, kad ću ispod svoga prozora čuti trublju kako me zove:”U boj, u boj za narod svoj!”
