DANAŠNJA komemoracija osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Lisinskom bila je zapravo svojevrsni povratak na mjesto zločina.
Naime, na istoj je lokaciji 24. i 25. veljače 1990. godine održan Prvi opći sabor HDZ-a, na kojemu je prvi predsjednik stranke Franjo Tuđman održao svoj zloglasni govor u kojemu je NDH proglasio izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda. Dapače, mnogi koji su danas sjedili u Lisinskom na komemoraciji jednom osuđenom ratnom zločincu – poput Vladimira Šeksa, Andrije Hebranga i Luke Bebića – u prvim redovima su bili i tada.
Tuđman je tada u Lisinskom bio rekao svašta – na stranicama HDZ-a njegov govor opisuju kao ”povijesni bljesak nacionalne slobode u teškim i neizvjesnim vremenima” – no najviše je upamćena ostala izjava o karakteru NDH, koja je, nota bene, imala istočnu granicu na Drini. Na neki način to je bila i najava kasnije Tuđmanove politike prema BiH, koja je nedavno na Haškom sudu osuđena kao ”udruženi zločinački pothvat”, dok je Slobodan Praljak osuđen kao ratni zločinac zbog svojeg sudjelovanja u toj politici. Franjo Tuđman je u međuvremenu umro i tako izbjegao hašku optužnicu, no zato je danas na pozornici Lisinskog s nacionalistički nabrijanim govorom bio prisutan njegov sin Miroslav, koji na oca i fizički nalikuje. Neki već pomalo dementni HDZ-ovci starije generacije mogli su bez problema zamisliti da se pred njima opet ukazao ”hrvatski George Washington”, koji i ovaj put u svom poznatom stilu reži zbog ”žutih i zelenih vragova” i svjetskih urota protiv hrvatske državnosti.
Sve je izgledalo kao uobičajena manifestacija HDZ-ova kič nacionalizma iz 1990-ih
Govor je održao i nekadašnji Tuđmanov ministar obrane Pavao Miljavac, koji danas figurira kao lider nečega što se naziva Hrvatski generalski zbor, inače službenog organizatora komemoracije. Povrh brojnih bivših Tuđmanovih ministara, bili su tu i aktualni Plenkovićevi – ministar branitelja Tomo Medved i obrane Damir Krstičević – da podsjete kako doista nema velike razlike između HDZ-a nekad i danas. Prvaci HNK-a su patetično recitirali Gundulićeve stihove, dalmatinska klapa je intonirala hrvatsku himnu, sve je definitivno izgledalo kao standardna manifestacija HDZ-ova kič nacionalizma iz devedesetih, na liniji estetike Ksenije Urličić i čuda hrvatske naive. Naravno da skup nije mogao proći ni bez Thompsona, čije su Čavoglave s ustaškim pozdravom na početku pjesme najpoznatija nacionalistička budnica devedesetih.
U Lisinskom se okupila cijela Tuđmanova ekipa iz devedesetih, od omiljenih generala od kojih su neki u međuvremenu osuđeni ratni zločinci (poput Mirka Norca), pa kulturtregera najcrnjeg tuđmanizma poput Zlatka Viteza koji je Franji neko vrijeme figurirao kao savjetnik za kulturu, a onda i ministar u tom resoru, pa sve do stranačkih prvoboraca tipa Šeks i Bebić te nasljednika na pozicijama prvaka tvrdog nacionalizma kao što je Vaso Brkić. Bio je tu i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, jedan od najvažnijih Tuđmanovih eksponenata u politici prema BiH. Čak su i u poznatom HDZ-ovom (i miloševićevskom) stilu organizirali autobusno dovođenje puka iz hrvatske provincije, da se uveliča taj morbidni skup.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ljudi koji su iz Hrvatske isisali sav život
Bio je to bal Tuđmanovih vampira, koji su od prvog HDZ-ovog stranačkog sabora u Lisinskom pa do danas sudjelovali u osnivanju neovisne Hrvatske i onda u sistematskom isisavanju života iz nje.
Prvo su se nahranili stanovima Srba, koje su masovno deložirali i protjerivali, pa bivšom društvenom imovinom koju su proćerdali u pljačkaškoj privatizaciji, onda su si priuštili razne raskošne povlastice kroz braniteljske i počasne mirovine, a u međuvremenu su i Hrvatsku od žrtve srpske agresije uspjeli u očima cijelog svijeta pretvoriti u Miloševićevog saveznika u komadanju Bosne i Hercegovine.
Društvo iz Lisinskog bi u normalnom društvu svi zaobilazili u širokom luku
Većini koja je danas u Lisinskom oplakivala za ratni zločin osuđenog Praljka – jednog od njih, koji je također nakon ratne karijere postao tajkun – neovisna se Hrvatska itekako isplatila. No riječ je o tek nekoliko tisuća ljudi nasuprot četiri milijuna, koji u društvu izokrenutih vrijednosti koje su vrijedno stvarali figuriraju kao uglednici i krema, iako su mnogi od njih osuđeni za ratne zločine, raznolike financijske malverzacije, poznati po plagiranju kako bi se domogli diplome, razotkriveni kao suradnici UDBA-e itd.
U normalnom i demokratskom društvu bi ih svi izbjegavali u širokom luku, ali u današnjem hrvatskom skrojenom po mjeri HDZ-a oni su nosivi stupovi. Fotografira ih se dok se penju uz stepenice Lisinskog, umjesto dok ih odvode na služenje zatvorske kazne.
Kada ih se sve zajedno pogleda na okupu, posve je jasno zašto su iz Hrvatske, otkako je ulazak u Europsku uniju otvorio tu mogućnost, glavom bez obzira pobjegle stotine tisuća građana, zašto je Hrvatska prema skoro svakom empirijski mjerljivom kriteriju najgora članica EU-a, zašto ima reputacije države koja slavi osuđene ratne zločince, zašto je ekonomski i moralno potpuno razorena. S takvim uglednicima i stupovima društva drugačije i nije moglo biti.
