Njih sedmoro ide u četiri razreda i svi su u jednoj učionici. I to onoj u kojoj je učio legendarni Branko Ćopić. Osnovci iz Hašana, dosad, nisu iskakali kroz prozor kao, nekad, slavni pisac zbog učitelja.
Oni svog, koji svaki dan vozi 120 kilometara da bi ih nečemu naučio, mnogo hvale. Dok smo mi bili na času, tačnije na četiri različita u isto vrijeme, učili su matematiku, srpski jezik, prirodu i društvo.
“Učim slova i brojeve i družim se sa svojim drugom Lazarom”, priča Božidar Jakšić, prvi razred.
“Ja danas iz prirode i društva učim šta je porodica. I nacrtao sam porodicu u svesku”, rekao je Lazar Davidović, drugi razred.
Barem nije bilo hladno dok se crta. Srećom, učionica se grije na peć ”bubnjaru” pa i ne smeta što u školi, ali i u selu, danas nema struje zbog sniježnog nevremena koje se tek juče primirilo.
“U učionici je toplo, učimo, nastavnik nam pomaže. Jest’ da ovdje u selu nema struje ali….”, riječi su
Marka Čuka, treći razred.
“Super mi je u školi jer smo svi zajedno i kad radimo zadatke jedni drugima ne smetamo”, rekla je Željana Vukomanović, četvrti razred.
To što su svi u jednoj učionici ima mana, ali i prednosti, priča učitelj. Da je lako – nije, ali se nakon 11 godina navikao.
“Najteže je prvačićima jer bi trebalo da imaju drugi način učenja, kroz igorkaze igre i slobodne aktivnosti. Ali ako bi to radili onda bi remetili rad ostalih učenika. Pozitivno je to što se prije vremena upoznavaju sa gradivom koje im predstoji”, navodi Mirko Raos, učitelj u OŠ ”Branko Ćopić” u Hašanima.
A seosku školu bogate istorije, u idiličnom Podgmreču, tek čekaju problemi. Računica je neumoljiva.
I sa trenutnih sedam učenika u školi treba da budu prezadovoljni. Jer već od naredne školske godine loše im se piše. Jednostavno, nema djece. Učitelj sliježe ramenima. Već je prebrojao mališane po selu.
“Dogodine nemamo upisa, ostajemo na sedam jer nemamo petog razreda, niko ne izlazi, ostajemo na sedam. Tek za godinu dvije imamo dva učenika za upisati i to je kraj što se tiče upisnog područja Hašani”, kaže učitelj.
A nekad – sasvim druga priča. Mirko priča i o svojoj majci, rodom iz susjednog sela, koja je išla u školu u Hašanima. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, u četiri učionice guralo se više od 300 đaka. I o tome je, svojevremeno, pisao Ćopić. Kako sada stvari stoje, teško da će školske klupe u njegovom rodnom selu svjedočiti nekim novim ”magarećim godinama”.
