Đaci pješaci, Brankovi zemljaci: Srpskainfo u Hašanima, u maloj školi koja je iznjedrila velikog pisca (FOTO, VIDEO)

Bistooki, hitronogi, uvijek spremni za igru, ali i za učenje – baš kao da su netom istrčali iz neke od lepršavih priča Branka Ćopića. Takvi su đaci male škole u Hašanima, koja nosi ime velikog pisca.

jih šestoro nastavu pohađa u učionici u kojoj je prije 100 godina i Branko učio prva slova.

Tri dječaka i tri djevojčice, plus učiteljica Marijana Gačić – ekipa mala, ali taman. Istina, nekad je u ovom bajkovitom podgrmečkom kraju bilo više od 200 đaka, ali druga su to vremena bila.

– Lijepo se mi ovdje družimo i učimo. Pošto je đaka malo, mogu se posvetiti svakom od njih. A danas, kad nam prijeti korona virus, s malo djece je lakše organizovati nastavu – kaže učiteljica Marijana.

Uvijek je raspoložena i puna optimizma iako na posao putuje iz skoro 40 kilometara udaljenog Novog Grada.

Iako su daleko od inspekcija i kontrola, đaci u Hašanima u učionicu ne ulaze bez maski. Odomore provode napolju, kako bi se učionica provjetrila.

Njih šestoro nastavu slušaju u jednoj učionici kod jedne učiteljice, iako pohađaju četiri različita razreda. Takva je kombinovana, ili što bi prosvjetari u šali rekli, komplikovana nastava.

– Jest malo komplikovano, ali ovakva nastava ima i svojih prednosti. Mlađi uče od starijih, pomažu jedni drugima – kaže učiteljica.

Ovo je vjerovatno jedino škola u Srpskoj, a i šire, u kojoj svi đaci znaju napamet čuvenu Brankovu “Pjesmu đaka prvaka”. Znate ono:

“Zbogom, bako, mili rode,

u školu me jutros vode,

tamo će me vazdan tući,

živ ti neću doći kući.”

Kako zvuči kad mali Brankovi zemljaci deklamuju njegove stihove o prvom danu škole ekipi Srpskainfo je pokazala odlikašica Una Dakić.

Školica u Hašanima je posebna još po nečemu: šestoro đaka dolazi iz pet sela i zaselaka Podgrmeča.

Malu Dejanu Marčetu iz Potkalinja svakog jutra u školu automobilom dovozi mama. Una Dakić i Milica Ćuk su iz Hašana, pa im je škola, takoreći, u komšiluku.

Preostalih troje njihovih drugara su đaci pješaci: ustanu ujutru malo ranije nego osnovci u gradovima, pa put pod noge i u školu, kilometar, dva tri…

Apsolutni šampion među učenicima putnicima je Lazo Davidović iz petog razreda.

Lazo svaki dan od svoje kuće u selu Kozina do škole pješači pet kilometara. I to mu, kaže, ne pada teško.

– Idem kroz šumu, pa uz potok, pređem tri mostića, ponekad usput sretnem srnu ili zeca. Zabavno je. Ako je vrijeme lijepo, stignem u školu za sat vremena – kaže Lazo.

Malo je teže kad pada kiša, a s vremenom se nikad ne zna, pa Lazo, uz knjige i sveske, u đačkom rancu uvijek nosi i rezevnu odjeću, da se presvuče ako se ukvasi.

Priča kako ga, ni kada je bio prvačić, roditelji nisu pratili u školu. U to vrijeme je u školu išao sa starijim bratom, koji je bio peti razred. Lazin brat sada ide u centralnu osnovnu školu u Duboviku, a njihova starija sestra Nikolina studira u Prijedoru, na Rudarskom fakultetu.

A oni moraju baš da porane. Đački autobus polazi iz Hašana u 6.30, tako da stariji osnovci i srednjoškolci iz udaljenijih sela moraju ustati u pet ujutru da bi stigli na nastavu.

Lazi rano ustajanje nije problem, ali školu, priznaje, baš i ne voli. Bolji je s loptom nego s knjigom. Nema pojma šta će biti kad poraste. Naći će se, valjda, nešto i za njega.

Njegov drugar Lazar Rajlić planira da postane vozač.

– Ako to ne uspijem, biću profesor na fakultetu, ali bolje je biti vozač – kaže Lazar.

Ne šali se, baš je ubijeđen u ono što priča.

I Božidar Jakšić bi volio da bude vozač, dok Milica sanja da postane frizerka.

Odlikašica Una želi da bude nastavnica srpskog. Uzor joj je njena baka Dušanka, učiteljica u penziji, koja je godinama predavala u Hašanima.

Mala Dejana bi da bude profesorka engleskog. Ako nastavi da uči kao do sada, vjerovatno će joj se želja ostvariti.

Za koje god da se zanimanje opredijele ovi dječaci i devojčice će kad porastu, vjerovatno, napustiti svoj zavičaj. Kao i mnogi prije njih.