Nakon informacije da državne televizije širom regiona neće više prenositi značajne utakmice, već će to uraditi drugi operateri, zagrebački Jutarnji list u tekstu pod naslovom: „Otkrivamo ko je čovjek koji je Hrvatima oteo nogomet: Misteriozni poduzetnik, jedan od petorice najbogatijih Srba, za kojeg lobira legendarni general!“, donosi sve o Draganu Šolaku, inače vlasniku televizije N1 u Sarajevu.
Jedan od petorice najbogatijih Srba, kralj kablovske televizije Dragan Šolak (inače vlasnik televizije N1 u Sarajevu), i čovjek sa stalnom adresom u Ljubljani i Los Anđelesu, uskratio je pravo Hrvatima da ubuduće nogometne utakmice gledaju besplatno!
Njegova kablovska mreža Sport Klub imat će ekskluzivna prava za najveće nogometne poslastice, od Eura 2020. do španske i engleske lige, ali i utakmica hrvatske reprezentacije. Naravno, uz mjesečnu pretplatu kablovskim operaterima koji imaju ugovor sa Sport Klubom.
Za hrvatske ljubitelje nogometa to je šok. Usprkos televizijskoj pretplati koja puni budžet nacionalne televizije, HRT nije uspio dati najbolju ponudu i UEFA se odlučila za mnogo izdašniju, koju je dao Sport Klub. Kao što je, uostalom, bio slučaj s mnogim zemljama iz okruženja.
-Zapravo, nismo imali nikakvih šansi. Sport Klub melje gdje god se pojavi, pogotovo na Balkanu, imaju novca daleko više nego nacionalne televizije i od sada više nema besplatnog nogometa – kaže nam jedan televizijski čovjek, koji je jako dobro upućen u igre bez granica koje su dovele do toga da u svim državama regije primat za prijenos uzme Sport Klub.
Za razliku od Austrije, Njemačke ili Belgije, gdje su se nacionalne TV kuće izborile za pravo prijenosa najvećih nogometnih spektakla.
Bilo kako bilo, tržište ex. Yu pokazalo se kao Eldorado za sport na kablovskim TV mrežama. Ako je bivša država neslavno propala i niko je više ne želi, poslovi oko nogometa i dalje cvatu od Triglava do Đevđelije, što demonstrira i sam portal Sport Kluba. Prvo se zavijore zastavice Slovenije, Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore, a sam Sport Klub se reklamira kao “najbolji regionalni sportski kanal koji radi 24 sata na dan”. Sve vrvi od sportskih događaja na kanalima SK, satnica je krcata, od turske košarke do judo Grand Prixa, od Premier league do košarkaških poslastica. Pa ko je platio, može i gledati.
Spektakl u Rusiji očito će biti posljednji veliki nogometni praznik koji ćemo gledati besplatno, a sve što slijedi, od kvalifikacija za Euro do Lige prvaka, bit će pod kapom Dragana Šolaka, pomalo misterioznog poduzetnika koji je biznis s nogometom i televizijom doveo do savršenstva.
Iako je teško u ovom trenutku prognozirati koliko će Hrvata plaćati ubuduće sportske pakete na kojima će moći gledati i hrvatsku reprezentaciju, prve procjene ukazuju da bi ih moglo biti i 500.000. Naime, HRT ima oko 1,5 miliona pretplatnika, a dobri poznavaoci i televizije i sporta kažu da bar trećina redovno prati nogomet i druge sportove. Bez obzira na to koliko će ih se u konačnici odlučiti na kupnju sportskih paketa, čije se cijene kreću različito od operatera do operatera, nije, međutim, teško izračunati da će zarada od strasti Hrvata prema nogometu biti ogromna.
O Draganu Šolaku na ovim se prostorima dosta pisalo, pogotovo kada je izbila afera s porezom. Nije ga, naime, plaćao, navodno. Gdje god se pojavio i pokretao poslove poreznici su, prema brojnim navodima, ostajali zakinuti, dok je istovremeno kupio luksuzni zrakoplov Falcon 2000 LXS za 35 miliona eura. Navodno je deset miliona dao odmah, ostalo uzeo na leasing, a većinu poslova vodi s tvrtkama registriranima u zemljama koje slove kao porezni raj. Do detalja su poznati podaci o zrakoplovu koji je dug dvadeset metara i ima maksimalnu brzinu od 685 kilometara na sat, s deset sjedišta koja se lako pretvaraju u komforne ležajeve. Ne treba posebno govoriti o tome da avion posjeduje sve što je potrebno za ugodan boravak u zraku, od mini bara, stolova za ručanje, kupaonice i mnogobrojnih TV ekrana.
Lane moje malo
Nazvan je Srna, po Šolakovoj kćeri, i jedan je od najmodernijih za prekookeanske letove, s time da sat leta stoji 6.000 eura.
A kada su se mediji raspisali o raskošnom avionu, krenule su i priče o Šolakovim poslovima i neplaćanju poreza. Ovaj Kragujevčanin prvo je tvrtku otvorio u svom rodnom kraju, četvrtom po veličini u Srbiji i središtu šumadijskog okruga. Početkom 19. stoljeća Kragujevac je bio glavni grad Srbije i ondje je osnovano prvo pozorište, prva gimnazija, prvi univerzitet, prvi sud i prvi nogometni klub, Šumadija. Šolak je počeo s trgovinom glazbenih prava na području bivše Jugoslavije, ali se brzo prebacio na filmove i kasete za videoklubove. Otvorio je skroman ured u Beogradu i iz njega budno pratio što se sve događa na turbulentnom srpskom tržištu koje nije prezalo ni od piratskih filmova na malim, lokalnim televizijama. One su se osnivale doslovno svakoga dana, imale bezvezan program, ali i ponekog gledatelja. Kablovska mreža širila se nevjerovatnom brzinom, daleko brže i više nego u Hrvatskoj, i Šolak je shvatio da je to velika šansa za unosne poslove. Reklame su donosile zaradu, a čim je krenuo ozbiljniji novac, odlučio je početi širiti poslove dalje od Kragujevca i Beograda.
– Šolaku je bilo jasno da je srpsko tržište ipak premalo ako se žele raditi veliki poslovi. Iako je već bio ‘težak’ 900 miliona eura, počeo je pucati na zaista veliki novac i poslove. A tu se onda bez Amerikanaca ne može, pogotovo kada je riječ o medijima – kaže jedan beogradski ekspert za televiziju koji je dobro upoznat sa Šolakovim počecima.
Da čitaoce ne mučimo nazivima brojnih tvrtki koje su bile i još su uključene u Šolakove poslove, a većinom je riječ o onima za koje niko ne može dokučiti tko je sve u vlasničkoj strukturi, prva velika njegova kompanija za digitalne mreže bila je Gerrard Enterprises, prije 13 godina registrirana na otoku Man. Suvlasnica je bila njegova supruga Gordana, na koju glasi i luksuzna vila na Ženevskom jezeru, koja je navodno stajala više od 7 miliona eura, kao i još dvije u neposrednoj blizini.
Biznis se širio na Sloveniju i na sve zemlje jugoistoka Evrope, a tvrtke su bile registrirane na Cipru, Britanskim Djevičanskim otocima, Sejšelima, Švicarskoj i Lihtenštajnu. A onda je na scenu stupila velika američka tvrtka Kohlber, Kravis i Roberts, KKR, koja upravlja milijardama, i potpisala sa Šolakom ekskluzivni ugovor koji je bio vrijedan 1,5 milijardi dolara.
S američke strane potpis je dao general David Petraeus, a Šolak je ostao jedan od dioničara s udjelom od 21,34 posto, ali i menadžer. E, tada opet stupaju na scenu razne kompanije koje međusobno sarađuju, a njihovo porodično stablo teško se može shvatiti. Neke su registrirane u Evropi, neke diljem svijeta po egzotičnim otocima, tu je i Serbia Broadband te slovenski kablovski distributer Telemach. Kada su novinari uglednog slovenskog Dela pokušali razmrsiti taj čvor, rezultat je, naravno, bio porazan, nitko živ osim samih sudionika posla ne zna valjda ni kako se kompanije zovu, a kamoli u kakvim su poslovnim odnosima.
United Group u Novoj TV
Kako ništa ne ide bez politike, oni koji su davali novac imali su i takve interese. Nekoliko stotina miliona dolara osigurao je i EBRD s ciljem da se Srbija stabilizira i da se prestane s državnom propagandom na “velikim” televizijama. Polako su se širili i poslovi, pa tako i na sport, jer je bilo jasno da on donosi i najveći novac, ali se zarađivalo i s muzikom, pogotovo folkom. Na red su došli i informativni televizijski formati pa američki investitori iz KKR preko United Group šire poslove, a njihova Adria News pokrenula je N1 televiziju. United Group nedavno je realizirao još dva medijska ulaganja, kupivši Novu TV i Pop TV u Sloveniji. Navodno je glavni operativac ponovno bio nezamjenjivi Dragan Šolak, s podrškom KKR-a, koji ima sjedište u američkoj saveznoj državi Delaware i na Kajmanskim otocima. Za kupnju Nove TV i Pop TV-a osigurano je oko 230 miliona eura, a moćnici iz američkog fonda lansirali su informacije da je uloženo više od 8 milijardi dolara za telekomunikacijski, medijski i digitalni sektor na globalnoj razini. Nije teško zaključiti da je jedan od ciljeva, uz zaradu, i politički aspekt tih medijskih investicija, pa se i u Hrvatskoj i u Sloveniji počelo postavljati pitanje hoće li srpski biznismen Šolak zavladati medijskim prostorom.
Šolak je bio i na meti brojnih napada da ne plaća poreze, a spominjalo se i da je mason. Srbi su ga optuživali da se obogatio izbjegavajući poreze i sva ostala davanja državi, a kontrole poslovanja utvrdile su da nije baš bilo tako u svim slučajevima. U potragu za njegovim tvrtkama i bogatstvom dali su se i novinari. „Tko je vlasnik interneta” bio je projekt slovenskih novinara koji su došli do nekih iznosa i imena, a među glavnima je opet bilo Šolakovo. Putevi su vodili do Kragujevca gdje je 2000. godine osnovano poduzeće Serbia Broadband d.o.o., da bi sedam godina kasnije prešlo u ruke investicijskog fonda iz Londona. Spominjala su se i poduzeća iz BiH, a potom je hobotnica vodila do raznih fondova, evropskih gradova, svjetskih destinacija.
– Činjenica je samo to da u budžet Srbije nije stigao ni dinar od svih tih transakcija. Redale su se tvrtke i u Republici Srpskoj, poput Total TV-a, pa makedonski i crnogorski Total TV, Atomski zdesna iz Beograda koji je završio u likvidaciji. Poslovni su rezultati bili čas dobri, čas loši, ali od poreza ni traga. Raspletanje vlasničke strukture bilo je kao guljenje luka, nakon svakog sloja slijedio je novi – tvrdi naš sagovornik iz Beograda koji je i sam učestvovao u pokušaju da se taj čudesni čvor razmrsi.
Pedantni Slovenci bez sreće
Veliku sreću u tome nisu imali ni Slovenci iako su pedantno popisali sve kompanije koje su učestvovale u medijskom biznisu u kojem se spominje Šolak. Jedan od zaključaka bio je da se ta priča zbog velikog broja učesnika naprosto ne može pratiti. Lanci transakcija bili su takvi da ni najiskusnijim znalcima nije bilo moguće sve rekonstruirati, a netko je duhovito primijetio da sve sliči na babuške. Iz jedne kompanije izlazi druga i tako u nedogled.
Kad se počelo kopati po kompanijama s kojima ga se povezuje, šutio je, nigdje se nije oglašavao, ali je predano nastavljao s poslovima. Širenje na sport bila je samo logična faza jer su gledatelji sportskih utakmica bilo toliko pasionirani da im plaćanje te usluge nije bio prevelik problem. U zemljama gdje se ruše ministri samo kada predlože beznačajno povećanje dodatnog zdravstvenog osiguranja nije bilo teško naći one koji će plaćati za gledanje šarenih TV kanala, pogotovo sportskih. A od Šolaka ni glasa. Nigdje intervjua, nigdje izjava. Samo poslovi koji su se nastavljali. Pojavilo se i ime Viktorije Boklag, njegove saradnice na čije ime su također glasile neke tvrtke registrirane na Britanskim Djevičanskim otocima, kolala su i mnoga druga, a kralj kabelske TV šutio je i širio poslove. Slovenci su njegov ulazak na medijsko tržište najavili: „Milijarder, golfer i vlasnik Falcona zavladat će našom TV scenom”. “On je tajkun koji je bio u pravo vrijeme na pravome mjestu”, opisuju Šolaka slovenski novinari uz komentar da mu je srpska država omogućila skoro besplatno ovladati kablovskom televizijom i internetom, a da nakon posla s Amerikancima nije platio ni dolar poreza. “Njemu je omogućeno bogatstvo bez granica.”
Najveća strast ovog poslovnog čovjeka koji će sada ubirati novac i od Hrvata željnih nogometa i svih mogućih drugih sportova je golf. Ono malo fotografija na kojima je Šolak snimljen upravo su na terenima za golf, a kupio je i golf teren na Bledu. Jedno su se vrijeme širile informacije da se želi širiti i na turizam, a predsjednik beogradskog golf-kluba najviše je ambicije pokazivao da postane prvi golfer u regiji. Bledski elitni golf teren kupio je za 11 miliona eura preko svoje tvrtke Gerrard Enterprises, a u Sloveniju je doveo elitno golfersko društvo koje čine vrsni poznavatelji ovog sporta iz cijeloga svijeta. Na svečanom otvorenju golf-igrališta Royal Bled bila je princeza Jelisaveta Karađorđević, ali i četiri profesionalna igrača golfa, Slovenac Tim Gornik, Talijan Rocca Constantino, Britanac Sam Torrance i Nijemac Marcel Siem.
