Koliko doista znamo o razbijanju naše bivše domovine? Primjera radi, danas živimo u brutalnom kapitalizmu, a bez imalo svijesti da je ta uništena SFRJ temeljno uzdrmala kapitalizam kao društveno uređenje i centre moći koji vladaju svijetom.
Piše: Borislav Radovanović
Vijekovima su južnoslavenske etničke zajednice branile se od raznoraznih hegemona i najvećih imperija svijeta. Na kraju je ta borba rezultirala međunarodnopriznatom državom. No, sva ta silna borba sa svjetskim silama ovde je rezultirala poimanjem slobodarstva na opštecivilizacijskim/univerzalnim vrijednostima.
Zato je ovaj mali prostor čovječanstvu dao niz velikana koji su na svoj način zabilježeni u svjetskoj istoriji. No, svi ti naši veliki umovi funkcionisali su na univerzalnim vrijednostima i spoznajom slobode u širem smislu. U smislu specifičnom za samo ovaj prostor.
U tom kontekstu najvećeg fizičara u istoriji, Nikolu Teslu, pogrešno je tumačiti samo kroz njegove izume. U pozadini njegovih ideja leži slobodarsko đelovanje na premisi da ljudima treba energiju podariti BESPLATNO jer je proizvodimo na prirodnim resursima.
Takve ideje sasvim razumljivo nimalo se nisu dopadale centrima moći kapitalizma, koji upravo preko kontrole energenata i energije materijalizuju globalnu hegemoniju. Zato su svjetski moćnici odlučili da najveći um čovječanstva umre u bijedi.
Sad, lako je postići koncenzus oko Tesle, ali za moderni imperijalni/“liberalni“ kapitalizam i (neo)kolonijalizam važan je još jedan naš velikan – Josip Broz Tito. Ostrašćeni desničari, mahom budaletine i kapitalističke marionete, ovde će se pobuniti navodima o tome šta je činjeno u svjetskom ratu i poslije toga. Elem, neke stvari moramo posmatrati u kontekstu vremena u kom su materijalizovane, te kao procese, kako dovršene tako i nedovršene.
Brozov angažman na polju Pokreta nesvrstanih je neupitan i rezultirao je tako da su desetine država oslobodile se klasičnog kolonijalizma i postale koliko-toliko suverene (znači slobodne). Normalno, nema apsolutne slobode, ali je za mnoge bio ogroman iskorak oslobađanje od kolonijalnih hegemona.
U stvari Broz i ostatak ekipe Nesvrstanih primorao je svjetske moćnike da sa kolonijalizma pređu na neokolonijalizam, šta jeste oblik izrabljivanja, ali po one potlačene mnogo povoljniji. I, normalno, nepovoljniji po kapitaliste.
Elem, dvije javnosti gotovo nepoznate Brozove ideje su centre moći kapitalizma uzdrmale do nivoa za koji su opet morali tražiti „spasonosna rješenja“ kao u slučaju neokolonijalizma, ali su ovde naprosto bili primorani razoriti državu koja je te ideje osmislila i u praksi realizovala.
Dalji navodi čak i obrazovane čitaoce u prvi mah će „zaprepastiti“ jer ih ni akademska zajednica ne prihvata ovako kako ih ovde predstavljamo. Čak i na naučnom nivou imamo manipulacije sviješću zbog kakvih eklatantne činjenice ne prepoznajemo u etiološkom i etimološkom smislu.
Danas se Sjedinjene države hvale kako su čovječanstvu „podarile“ dvije društveno-ekonomske kategorije koje su izmijenile moderno čovječanstvo – podruštvljavanje kapitala i menadžment. Na stranu njihovo hvalisanje, ali boli činjenica da su na zemlju koja je idejni kreator ovih ideja sasule 15 tona osiromašenog uranijuma, te je definitivno razorile.
Pojmovi akcionarska ili dioničarska društva u svakodnevnoj su upotrebi čak i običnog puka, a često ni intelektualci nemaju svijest kako je esencijalno riječ o podruštvljavanju kapitala. Neoliberalni kapitalizam je upravo „procvao“ na ideji da hiljade, pa čak i milioni, pojedinaca udružuju kapital, a time i uticaje i moći proizašle iz ogromnog kapitala.
No, podruštvljavanje kapitala je ideja koju je SFRJ, sa Brozom na čelu, kao ustavnu kategoriju uvela početkom 70-ih godina prošlog vijeka. Radničko samoupravljanje bazično je počivalo na ideji da su radnici i građani ujedno i vlasnici kapitala, odnosno da je u pitanju podruštvljavanje kapitala.
Dakle, možemo mi govoriti o tome kako su ljudi udruživali kapital i na samim začecima civilizacije, ali poenta je na podruštvljavanju kapitala kao ustavnoj kategoriji, a to svakako niko nije činio prije SFRJ i njenog lidera Broza.
Drugi navod takođe će mnoge iznenaditi. Ovde govorimo o menadžmentu. Da bi menadžeri ili menadžment kao kategorija nastali trebalo je izvršiti prednjepomenuto podruštvljavanje kapitala. U realkapitalizmu i realsocijalizmu direktori nisu bili menadžeri i punom smislu, nego tek puki provoditelji volje vlasnika kapitala – bilo da je u pitanju pojedinac ili država.
Tek stvaranjem „imaginarnog vlasnika“ kapitala, koji ponekad broji milione pojedinaca, upravljačke strukture dobijaju menadžersko obličje. I koliko se podruštvljavanje kapitala razvija kao društvena pojava, analogno tome i menadžment se razvija od vještine do nauke. No, prvi menažeri u edž officio smislu bili su upravljači preduzeća unutar samoupravnog socijalističkog uređenja te razorene SFRJ.
Uostalom, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u oblasti menadžmenta profesor Isak Adižes je samo proučavao socijalističko samoupravljanje u SFRJ i „pokupio ideje“ osmišljene od strane drugih, te ih preobličio u interesu neoliberalnog kapitalizma.
Ovde dolazimo do pitanja: zašto je SFRJ onako brutalno razorena? Nije neka mudrost da je početkom 90-ih prošlog vijeka realizovana zamisao Zbignjeva Bžežinskog o tome da Slaveni kao relativno malena etnička grupa posjeduju ogromne teritorije i prirodna bogatstva, te da im to Zapad IMA PRAVO OTETI. I oteli su, no mogli su jednako opljačkati i Jugoslaviju, kao što su drugima činili. Zašto nisu?
U tom pitanju leži esencija ovog teksta. Jedna dimenzija događanja je ta što su centri moći kapitalističkog Zapada ukrali naše ideje i preobličili ih u svom interesu. No, druga dimenzija je mnogo važnija: nisu mogla postojati dva modela društvenih transformacija.
Jedan model bio je neoliberlno-kapitalistički i znamo kako je materijalizovan. Drugi model bio je jugoslavenski i znamo kako nije ostvaren – razaranjem države. No, neumoljiva činjenica jeste da su ustavne reforme sa početka 70-ih rezultirale demokratizacijom društva do mjere prihvatljivog kreatorima jedinstvene evropske supradržave – Evropske unije.
Da je SFRJ 1993. godine, kako je to prvobitno planirano, bila primljena ili bar započela proces pristupanja Evropskoj uniji sve postsocijalističke zemlje bi slijedile taj model i oko toga ne treba imati dilema. Kako se to ne bi dogodilo naša bivša država je brutalno razorena, a ostatak postkomunističkih zemalja znamo kako je (neo)kolonizovan po modelu neoliberalnog kapitalizma.
Za kraj valja samo istaći dvije činjenice važne za shvatanje postavljenih premisa. Josip Broz nije poživio dovoljno dugo da u praksi materijalizuje svoje ideje, a njegovi „nasljednici“ su se više bavili sopstvenim pozicioniranjem, negoli jačanjem države i društva. Ipak, snaga ideje bila je takva da je za manje od dvije decenije uzdrmala same temelje kapitalizma i „zaprijetila“ da promijeni čovječanstvo.
Da, nepobitno je da su ovde rat i razbijanje zemlje „ostvarili“ naši kvazietnički-kvaziklerikalni lideri, ali pogledajmo malo i ko je u političkom i materijalnom smislu stajao iza njih. Nisu to bili nikakvi lideri, nego tek puke marionete u kandžama hegemona.
Danas se čovječanstvo nalazi pred eskalacijom Trećeg svjetskog rata i potencijalnim samouništenjem, a ne mora biti tako. Isto tako eksjugoslavanske „nezavisne države“ (nit’ nezavisne nit’ države) tavore ovako kako tavore, a ne mora biti tako. Treba samo malo sjesti i porazmisliti!
