Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nedavno se pohvalio time da su ratni zločini pripadnika tzv. Armije BiH nad Srbima i Hrvatima predstavljali „incidente“.
Ako prihvatimo navedeno morbidno tumačenje zlodjela koje su sljedbenici ideologije „oca“ bošnjačke nacije i „babe“ smušenog sina činili po ratnom Sarajevu, srpskim selima oko Srebrenice, zapadnokrajiškim opštinama i inim drugim stratištima, onda ispada da su manijakalni ubica Nedžad Herenda i „Ševe“ za idilično bošnjačko društvo bili opasni koliko i obijači kioska ili šaneri sa buvljaka.
Međutim, fakti o „Ševama“ i njihovom glavnom egzekutoru, koji su do sada izbili na svjetlo dana, pokazuju da ta družina ubica nije formirana slučajno niti je djelovala po principu slobodnih strijelaca. Da je tako, Herenda i ekipa ne bi sve do septembra 1996. i ubistva Nedžada Ugljena bili uvaženi članovi „multi-kulti“ sarajevske raje, već bi se još od aprila 1992. kiselili na robiji zbog surove likvidacije osmorice zarobljenih rezervista JNA u Velikom parku.
Nikog u Sarajevu nije zanimalo to što je Herenda nedugo nakon Ugljenovog smaknuća pobjegao u Holandiju, niti je bilo ko, sve do prije par godina, tražio njegovo izručenje zbog počinjenih zločina. U međuvremenu je Herenda nabavio holandske papire, taksi vozilo i pustio bradu.
Svjedočenje neuglednog taksiste iz Groningena mnogima sigurno ne bi bilo po volji. Posebno ako je „ševa“ odlučila da propjeva.
