Devedesete minulog vijeka bile su godine kada je svaka lasta svome jatu letjela, stradali su nedužni, po imenu i prezimenu, ne i po djelima, bili su jednostavno žrtve ludog vremena i onih koji su činili nedjela i ljudske gluposti.
Ima i onih, koji se danas sjete tih (ne)vremena, pogotovo 1992. godine, kada su se opraštali sa životom, da li zato što su bili sporvedeni u nehumane logorske prostorije u kojima su važila drugačija pravila ili upucani na radnom mjestu sa nekoliko desetina metaka. Sead Jakupović i Goran Dragojević, Bošnjak i Srbin, danas su predsjednik i potpredsjednik Skupštine Grada Prijedora, najbliži saradnici, profesionalci, prijatelji bez predrasuda, neopterećeni nacionalizmom koji je donio mnogo bola, tuge, patnje i tragedije u potkozarske krajeve.
Iako su u Gradu na Sani pretrpjeli životne drame, svako na svoj način nose bolne ožiljke na prošlost i posljednji građanski rat, ali sve to kao da je iza njih. Pored profesionalnog i visokog entuzijazma obojica se bave i humanim radom, pomažu svakome koje je pomoć neophodne, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, ime i prezime… A vole i sport.
-To je nesrećno vrijeme koje je zahvatilo bivšu Jugoslaviju, tako i naš Prijedor. Sve traume koje sam dobio u Omarskoj i na Manjači sam zaboravio onog dana kada sam se vratio među svoje Prijedorčane, među ljude, svih nacija i vjera, jer dok sam se borio za povratak raseljenih muslimana, danas Bošnjaka, umnogome su mi pomagali Srbi i dobri ljudi. Pored humanitarnog rada volim i sport, svim svojim bićem pripadam rukometu, pa i fudbalu, kao i svim ostalim što se kaže malim sportovima i pokušavam na tom polju u Prijedoru da unesem neke novine na osnovu iskustva koje sam stekao u Londonu u kojem sam živio nekoliko godina prije povratka. S ljubavlju sam se vratio u Prijedor – istakao je Sead Jakupović, predsjednik Skupštine Grada Prijedor.
Goran Dragojević, njegov potpredsjednik se nadovezao:
-Bio je 30. maj kada sam, kao vozač bolničkih kola Opšte bolnice Prijedor dobio poziv da se pod nadvožnjakom u gradu nalaze ranjeni ljudi kojima trebamo da pomognemo, tom prilikom sam ranjen, zadobio sam 32 prostrelne rane i na svu sreću preživio sam. Liječio sam se u Beogradu do 1994. godine, a trajna posljedica je jedna kraća noga i strana tijela u njoj, metalne šipke. Ipak, ljubav prema ljudima i sportu me je sačuvala i ohrabrila, otvorila nove vidike – istakao je Goran Dragojević.
I jedan i drugi vole sport, uključeni su u sportski život Grada na Sani. Sead Jakupović kaže:
-Niz godina sam bio predsjednik Skupštine kluba, potom i član Upravnog odbora, obavljao sam i nekoliko funkcija u rukometnim klubovima, stalno sam uz sport. Potičem iz sportske porodice, moja sestra Indira Jakupović Kastratović je jedna od najboljih rukometašica u svijetu, danas živi u Skoplju, ima rukometnu akademiju, školuje mlade naraštaje, ostala je u sportu koji ju je proslavio. Stalno smo u kontaktu, razmjenjujemo mišljenja i iskustva, često i odem do Makedonije. Drago mi je zbog Indire. Ponosan sam na svoj sportski porodični gen, ono što je uradila, i još uvijek radi, moja sestra, ali i ono što sam uradio i ja. Moram da kažem da sam bio i u delegaciji RK Prijedor koja je putovala u Sent Galen na mešunarodnu utakmicu u ovaj švajcarski grad. Danas, na ovoj odgovornoj funkciji takođe pomažem klubovima i sportistima koliko god to mogu, u okvirima mogućnosti Grada Prijedora.
Goran Dragojević je takođe iz sportske porodice.
-Pripadam sportu svim svojim bićem, s njim zaboravljam na sve ono što sam doživio i preživio. Zbog svoje situacije i stanja, nažalost, ne mogu više aktivno da igram, ali sam uključen u sva sportska zbivanja i tokove, pogotovo u svojim Urijama gdje se gradi nova sportska dvorana. Moram da kažem da potičem iz sportske porodice jer je moj brat Nenad Dragojević strijelac prvog istorijskog gola za Fudbalski klub Radnik-Urije. Bio sam i uz rukometaše i rukometašice, ponekad davao i savjete. Fudbal i rukomet su mi najdraži, ali sam uvijek davao podršku i ostalim sportskim granama, u Prijedoru je pogotovo razvijeno kuglanje, šah, košarka… Sport me je spasio u teškom vremenu, ali i sada kada je sve prošlo – istakao je Goran Dragojević.
Sead Jakupović i Goran Dragojević u glas kažu, da svojim radom, saradnjom i druženjem daju jasnu poruku suživota u Gradu Prijedoru koji je danas isti onaj koji je nekada bio, u kojem se cijenio čovjek i njegovo umijeće, a ne razdvajanje po vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojem drugom načinu. Ili si čovjek ili nisi!
-Sa potpredsjednikom Dragojevićem sam iskreni prijatelj, nadopunjujemo se i družimo, šaljemo poruku u svijet, dijasporu, da kažemo kako je u Prijedoru moguć zajednički život, pogotovo što u svim našim humanitarnim akcijama imamo i Hrvata istog razmišljanja – rekao je Jakupović.
Dragojević kaže:
-Sa Sejom sam postao lični prijatelj, iako sam bio skeptičan na početku, poznavajući sebe, ali i njegovu životnu sudbinu i poteškoće. Međutim, “našli smo se” i radimo u interesu građana Prijedora i svih iskrenih prijatelja našeg Grada. Danas smo kao jedno, radimo na zajedničkim projektima za uspješniju i bolju budućnost Prijedora.
Zaista, tamo gdje je potisnuta ljudska glupost, a uzgajana ljubav sve je lakše i jednostavnije.
Uvijek je, ama baš uvijek, samo do ljudi. I nikog više!
