Titulu prve dame Jugoslavije Jovanka Budisavljević Broz nosila je punih 28 godina, koliko je provela u braku sa doživotnim predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom.
Rođena je 7. decembra 1924. godine u malom mjestu Pećani u Lici, kao drugo dijete u porodici.
Otac Mića i majka Milica odmalena su je vaspitavali strogo i sa posebnim osjećajem za patriotizam. Zato je bilo očekivano da će njemačka okupacija Jugoslavije u Jovanki probuditi želju za odbranu svoje države, pa je već sa prvim pucnjima, bombama i stradanjima na ratištima odlučila da krene u rat, piše Espresso.rs.
Bila je to odluka koja je iz temelja promijenila njen život. Poslije ranjavanja u prvoj liniji na frontu, kada ju je metak pogodio u nogu, Jovanka se brzo oporavila, ali sačekale su je nove nevolje.
Godine 1943. razboljela se od tifusa, a samo nekoliko mjeseci potom poginuo joj je brat Maksim i preminuo otac. Josipa Broza prvi put je srela pred kraj rata, 1944, tokom Desanta na Drvaru, nakon čega su im se putevi razišli, barem na neko vrijeme.
Borba s partizanima
Kako je došlo do toga da mlada partizanka iz Like, odlikovana sa dva Ordena za hrabrost, kasnije postane žena komunističkog vođe – niko pouzdano ne zna.
Hroničari iz tog vremena dugo su prepričavali verziju kako je Aleksandar Ranković kumovao tome da se Jovanka i Tito sretnu, i to neposredno. Odmah nakon rata tražio je da mu pošalju grupu provjerenih djevojaka za rad u Maršalovom kabinetu i među pet najboljih bila je i ona.
Postoji i druga verzija koja kaže da je Jovanka najprije radila kao higijeničarka u Titovoj rezidenciji, a da su postali bliski tek kada je počela da radi kod njega kao sekretarica poslije smrti Titove supruge Davorjanke Paunović 1946.
Malo je bilo onih koji su uopće i znali da su njih dvoje više od saradnika, čak ni Brozovi ljudi iz najbližeg okruženja nisu pretpostavljali da je u vezi sa Jovankom. Mada su mogli da naslute da između njih nešto postoji, pogotovo poslije Titove operacije žučne kese 1947, kada je Jovanka neprestano bdjela nad njim, o čemu je kasnije opširno pričala.
Ta operacija nije prošla lako i jednostavno, u jednom trenutku došlo je i do ozbiljnih komplikacija. Tih dana bila sam stalno uz njega. Kad je počeo da se oporavlja, da bih mu skratila vrijeme, čitala sam mu naše najljepše epske pesme. Dosta sam ih i napamet znala. A onda sam mu recitovala stihove Alekse Šantića, Branka Radičevića… Njemu je to bilo nepoznato. Ponikao je i rastao u drugoj sredini. To naše naslijeđe mnogo mu se svidjelo. Imala sam utisak da me sluša s uživanjem – opisala je jednom.
Tajno vjenčanje
Prvi put su odlučili da se pojave u javnosti zajedno, i to kao muž i žena, 1952. godine. Tajno vjenčanje obavljeno je 15. aprila u lijepoj vili Dunavka u Iloku sa Aleksandrom Rankovićem kao mladoženjenim kumom i generalom Ivanom Gošnjakom kao mladinim svjedokom. Svi svjetski listovi pisali su o Maršalovoj supruzi kao o stasitoj i lijepoj crnki sa dugom, bujnom kosom i krupnim očima.
Otresita Ličanka kasnije će biti tema brojnih komentara i tvrdnji, nerijetko i zlonamjernih, prije svega o mogućem uticaju na svog supruga u donošenju važnih državničkih odluka.
Jedan od vodećih članova i ideologa jugoslovenskog komunističkog pokreta Milovan Đilas opisivao je da su odnosi sa Brozom bili izuzetno teški za nju. Navodno, Jovanka nije imala utjecaj na Tita prilikom donošenja odluka i vrijeme je uglavnom provodila brinući se o domu i suprugu.
Godine lijepog života
Jovanki nije bilo lako da od djevojke sa sela i partizanke postane uglađena dama, da se privikne na nove standarde u životu. Ali vrijedno je radila i uspjela u tome. Bila je svojevrsna modna ikona tog vremena.
O njenom oblačenju brinula je Klara Rotšild, modni kreator iz Budimpešte, a pošto je imala neograničena sredstva za garderobu i sve druge lične potrebe, specijalno za nju nabavljani su najbolji i najskuplji materijali.
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka Jovanka se rado prisjećala kao zlatnog doba u bračnim odnosima, ali i kao vremena napretka društva.
– Razlika od 32 godine nije predstavljala nikakvu smetnju među nama. Naprotiv! Na dobar način pratili smo jedno drugo, posebno kada je riječ o slobodnom vremenu: Tito igra bilijar, pa i ja to naučim uz njega. On ide u lov, odličan je strijelac, ali i ja sam u ratu naučila da pucam. Odlazimo u ribolov, mene odlikuje veće strpljenje. Plivamo zajedno, ja bolje od njega. On s vrlo razvijenim osjećajem za muziku, ja bez sluha. O politici da se i ne govori: on tako nadmoćan, ali ni ja nisam bila apolitična – pričala je Jovanka.
Progon i zarobljeništvo
Sreća i blagostanje sa Titom potrajali su do sredine sedamdesetih godina. Plašeći se da je Brozova snaga, a i život, na izmaku, te da bi Jovanka mogla to da iskoristi i aktivno se uključi u politiku da bi ga naslijedila na tronu, maršalovi najbliži saradnici postarali su se da do toga ne dođe.
Stane Dolanc i Nikola Ljubičić nagovorili su Tita da pređe u Bijeli dvor pod izgovorom da mu supruga radi o glavi, a nju su praktično izolovali u rezidenciji u Užičkoj 15. U svojstvu Titove supruge, Jovanka se posljednji put u javnosti pojavila u junu 1977. na prijemu upriličenom za norveškog premijera.
Nekoliko nedjelja kasnije i zvanično je stavljena u kućni pritvor, da bi se sljedeći put pojavila tek 8. maja 1980. na Brozovoj sahrani. Javnog obavještenja o njenom utamničenju nije bilo, ali se tu i tamo moglo čuti kako je navodno uhvaćena u špijunaži radeći u korist Rusije.
– Oni su Titu pod vrat prislanjali pištolj i tražili da se razvede od mene, ali on na to nije pristao po cijenu života. Bila sam smetnja Dolancu i Ljubičiću u namjeri da preuzmu svu vlast u Jugoslaviji skrivajući se iza Tita. Govorili su: ‘Lako bismo mi sa Starim, ali sa Jovankom ne možemo da izađemo na kraj’. Dolanc je htio da me se pošto-poto riješi jer sam znala da je bio član Hitlerjugenda i radio za njemačku tajnu službu – tvrdila je Jovanka.
Sve do svoje smrti, 20. oktobra 2013. godine, izbjegavala je javnost i medije, iako je od 2006. imala lična dokumenta i mogla slobodno da se kreće. Ostala je dosljedna tome da nema ni razlog ni povod da se nekome pravda i do kraja je o Titu imala samo lijepe riječi da kaže.
– Bog mi je dao divan život pored Tita. Ali, koliko godina mi je bilo lijepo, još više godina bila sam progonjena, mučena i zlostavljana. Istjerali su me iz kuće u Užičkoj i nisu dozvolili da prisustvujem popisu stvari posle Titove smrti, iako je to bilo moje pravo. Nisu dozvolili ni sudu da kaže na šta imam pravo i šta mi pripada – rekla je Brozova udovica u posljednjoj ispovijesti, poslije 33 godine ćutanja.
