Možda najveće breme prošlosti koje na leđima nosi podpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i lider Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić jeste javno povezivanje njegovog imena sa kontroverznim slučajem “Crveni kombi”.
Između ostalih, i članovi grupe “Pravda za Davida”, koji se svako veče okupljaju u Banjaluci, pozivaju Stevandića da kaže šta je pomenuti kombi radio 1992.
Riječ je o policijskom vozilu koje je krstarilo banjalučkim ulicama za vrijeme proteklog rata, a čemu je crveni kombi konkretno služio, koga je prevozio i da li je ikada sjeo u njega, Stevandić je objasnio u svom blogu, koji, uz njegovu saglasnost, prenosi Srpskainfo.
“Na početku otadžbinskog rata Banjaluka je bila među najmirnijim gradovima. Iako je veliki broj naših sugrađana prošao kroz rat u Zapadnoj Slavoniji i drugim dijelovima današnje Hrvatske, uz veliki broj poginulih, u gradu nije bilo većih incidenata. Dešavao se pokoji incident otuđenja tuđih stvari iz koristoljublja ili fizički obračun iz bijesa, alkohola, tuge ili osvete kada neko od pripadnika JNA, a kasnije VRS, bude ranjen ili pogine na frontu. Incidente su izazivali pojedinci kojima je nadolazeće Srpstvo bilo alibi da uglavnom opravdaju svoje koristoljublje.
U svakom slučaju, sistemskog ili organizovanog ugrožavanja bilo koga nije bilo čime se u Banjaluci i danas ponosimo. Inače, u to vrijeme u Banjaluci nije bilo struje po 50 dana, a uključivana je vanredno samo u ulicama odakle je neko poginuo na frontu kada bi stigla ta tužna vijest. Sistemsko ugrožavanje srpskog stanovništva, što je nesporno, bilo je u FBiH, čega se nimalo ne stide. Najviše toga zla se desilo Sarajevu, odakle nam u kontinuitetu drže lekcije. I danas je skoro najveća multietničnost u Banjaluci. Sve revnosnije drže nam lekcije oni koji su gotovo etnički očistili gradove u FBiH, pogotovo pomenuto Sarajevo. Tu počinje priča o “crvenom kombiju“.
Fakta, izvještaji i dokumenti Haškog tribunala, tužilaštava i sudova u BiH, taj „kombi“ prepoznaju kao službeno vozilo-maricu CSB Banjaluka – stanicu policije „Centar“. Tako piše i u saobraćajnoj dozvoli. Služila je kao policijska marica i skupljala je najviše Srbe koji se nisu odazvali na mobilizaciju ili su imali tzv. „falš“ papire za oslobađanje vojne obaveze, kao i sve druge koji nisu imali validne dokumente. Posadu i vozače su činili pripadnici policije sa legitimacijama koji su bili raspoređeni na to mjesto. Naređenja su dobivali od pretpostavljenih iz javne bezbjednosti. Niko od tih ljudi nije optužen!
Takvih policijskih kombija, u ratnoj BiH, bilo je na stotine u svakom gradu, ali je trebalo Banjaluku ocrniti. Taj „crveni kombi“, korišten je kao model optuživanja u smislu, da je služio paravojsci: da kindnapuju ljude, tuku ih i bacaju sa mosta, kao i druge neistine i budalaštine koje su upotpunjavale stvorenu sliku o ružnim, prljavim i zlim Srbima, a „plemenitim braniocima“ BiH sa pride „nježnim i civilizovanim“ mudžahedinima.
U Banjaluci je bilo još policijskih marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.
Poslije rata, kada je u punom jeku realizovan projekat da se iz javnog i političkog života odstranimo, svi mi koji smo učestvovali u stvaranju Republike Srpske, Haški tribunal nas je redom optuživao i hapsio i kada je ponovno satanizacija bila model da nam ne daju da se bavimo politikom jer smo ratni kadrovi, pojavile su se prve glasine da sam ja „pripadnik crvenog kombija“. Mučno, strašno i neoprostivo za sve koji povjeruju u to, ali odlično medijsko oružje. Federalni mediji su takve ili slične informacije sipali nemilice, jer se taj stereotip dobro primao.
Tada su mi objavljivali transkripte i tonske zapise sa prisluškivanih razgovora bilo sa Radovanom Karadžićem, bilo sa drugim koje su namjerili da me popljuju, satanizuju i diskredituju. Nisam bio time opterećen, ne zato što nisam imao potrebe za pravdanjem ili što nisam imao prilike da se u famoznom „kombiju“ vozim. Ja sa ponosom ne krijem da sam bio pripadnik Srpskog obavještajnog korpusa ili kako se više kaže službe – RDB. I nisam se pozivao na studentski status da to izbjegnem. Imao sam prilike da se vozim u tenkovima, avionima, helikopterima, pragama, kamionima, pincgauerima, kampanjolama, ali u tom „crvenom kombiju“ nisam. Ne znam je li to sreća ili šteta.
U zadnjih nekoliko godina, a pogotovo otkako sam osnovao partiju, ova laž se reciklira i koristi u pokušaju moje političke diskreditacije. Novost je da tu laž sad spinuju domaći mediji koji su formalno registrovani u Republici Srpskoj, jer su zagovornici drugačijeg političkog i nacionalnog koncepta, a podržavaju moje političke protivnike. Mnogi već smatraju da je to legitimno političko sredstvo kao što i svaka laž može biti legitimna. Toliko legitimna da legitimiše lažove.
P.S.
Kako je predizborna kampanja diskreditacije političkih protivnika već počela, ako baš toliko insistiraju na „crvenom kombiju“ prihvatio bih ga kao donaciju jer će trebati za razvoženje materijala u septembru. Eto prilike. Boju ne biram”, stoji u blogu Nenada Stevandića.
