Putujući nelogičnom Bosnom i Hercegovinom, za koju je i Nobelovac Ivo Andrić rekao da na njenim granicama prestaje logika, stigoh i do nekadašnje Lištice, danas hercegovačkog gradića Širokog Brijega. U Titovoj Jugoslaviji su je zvali „ustaška postojbina“, u redefinisanoj Bosni i Hercegovini ga zovu blažim oblikom „ruralna naseobina“, a fudbalskim žargonom, sarajevskim, „grad ubica“.
Nije baš tako kako je sve rečeno, napisano i nametnuto.
Lijepo, moderno, urbano naselje, sazdano na ljutom hercegovačkom kamenu i vrleti koji prkose sami sebi, jedno drugom, ali ljudi sa osmijesima i ljupkim pitanjima među kojima dominira – stranac?
-Kako kad pričamo istim jezikom? – upitah.
-Nije to naš jezik, što ste tribali? – pređosmo na zvaničnost.
Nije ni važno, kod ljudi je uvijek bilo bitno da se sporazumiju, nađu kompromis, snađu, odgonetnu pa kako god i na bilo kojem jeziku. Dijelog je uvijek kuću gradio. Zapisano u Bibliji.
-Nadam se samo da nisi iz Sarajeva – dobaci jedan „zadrugar“ iz ugla pred kojim je nekoliko flaša „Žuje“, praznih, a polupunu drži u lijevoj ruci, među prstima desne ruke cigareta.
-Ne, nisam, sačuvaj Bože – odgovorih.
-I bolje je. Za tebe! – reče mi „zadrugar“ i odustade od daljeg ispitivanja.
-To nikad nije bio glavni grad, niti će kada biti – okuražih se.
-Muči neznanče, ne dozivaj vraga – upozori me trgovkinja.
-Ne perim đavola, pričam sa čovjekom – bunim se.
-Nas to Sarajevo želi da uništi… Neće. Nikad! Mi imamo hercegovački ponos, oni nemaju ni identitet – dobacuje moj pripiti sagovornik.
-Ne znam ti ja ništa od toga, nisam istoričar – odbranih se od daljeg dijaloga i napustih „dućan“.
Bez razloga, skužio sam to kasnije. Ljudi samo željeli sagovornika i poštuju dobronamjerne putnike namjernike i prolaznike. Ako dođeš sa svojim pravilima u Lišticu, pardon Široki Brijeg – bolje da nisi došao.
A gdje je drugačije?!
Gdje god dođeš moraš da poštuješ ono gdje si i šta je tu, samo Sarajevo naspram Širokog Brijega, ali i ostalih gradova u Bosni i Hercegovini, želi da se njegovo poštuje i „pika“.
Ovaj slučaj je najizraženiji. Pogotovo je svjedok stadion „Pecara“.
U „listopadu“ prije sedam godina poginuo je Vedran Puljić, navijač Fudbalskog kluba „Sarajevo“. Amin. Imenom i prezimenom Hrvat. U hrvatskom srcu Hercegovine. Ne na stadionu, ne na ulici, ne zalutalim metkom već u samoodbrani, u dvorištu porodične kuće.
To se na zapadu tretira i kvalifikuje sasvim drugačije, ovde na Balkanu po naški – i kuka i motika sarajevska se digla na Široki Brijeg. Malo fali pa genocid – hercegovačka Srebrenica.
Tog oktobra 2009. „Horde zla“ u Široki Brijeg nisu došle dobronamjerno, već u stilu svog imena tražile su belaja i izazivale mirne žitelje ovog gradića u zapadnoj Hercegovini u kojem možeš da budeš čak i izvoran ako si došao s dobrim namjerama. Pa ko voli da ga ponižavaš u njegovoj kući? Još se rodio nije.
Taj tragičan događaj zvanično Sarajevo je uzelo kao vječiti grijeh Širokog Brijega, a u naselju koje se rodilo oko vodenice „Ćemer“ početkom 20. vijeka to je kvalifikacija agresije divljaštva i huliganizma na pitomi i skromni život, po Hrišćanstvu. Gdje je istina – lebdi iznad nas, ali su činjenice nepobitne.
Široki Brijeg će uvijek biti svoj i svačiji ko sa dobrim namjerama dođe u njega, a reagovaće na provokaciju i ponižavanja, bez rezerve. To se zove identitet!
U „evropskom“ Sarajevu sa pregrštom „multietničkih“ svjetala se ovog oktobra dogodilo dvostruko ubistvo na trotoaru i to nevinih djevojaka, studentkinja. Još surovije – automobilom. Ali Sarajevu nije problem to, Sarajevo – već Široki Brijeg.
U Širokom Brijegu nikad nije bilo kompleksa jer znaju kojem identitetu pripadaju, a u Sarajevu još nisu raskrstili sami sa sobom. Kad će, sam Bog to zna. Šejtan je zarazno-bolesna igračka.
Široki Brijeg nije to što Sarajevo kaže!
Zaključak: Gdje god ideš ponašaj se ljudski i biće sve u najboljem u redu. Ako izazivaš đavola, doći će ti!
Napisano oktobra 2016. godine, vrijedi zauvijek, a sad je trenutak…
