Braća su bježala pred ratom, mene su odveli u logor Sajmište i nikad ih više nisam vidjela. Poslije godina provedenih na mjestu najstrašnijih mučenja i ubistava, vratila sam se na zgarište i pepeo, priča baka Anđelka iz Beograda koja sljedeće godine puni 100 godina, a zarađuje za lijekove nudeći prolaznicima da se izmjere na njenoj vagi.
Mala, obična vaga za mjerenje tjelesne težine, a pored nje šćućurena na stepeništu sjedi starica čije izborano lice govori o životu punom patnje i bola. Ali ona ne prosi. Ne traži pomoć ni od koga, već sa 99 godina radi. Simboličnih 30 dinara je cijena mjerenja, a na vagu možete stati i više puta ako niste sigurni u brojke koje vidite, piše Blic.rs.
– Radim da uštedim neki dinar za lijekove. Šta ću? Da kradem i da otimam neću. Ne želim da mi iko pomaže, ne treba mi sažaljenje. Dokle god budem mogla, boriću se. Živim tu blizu, kod pošte, pa kad mogu dođem i ostanem koliko mi zdravstveno stanje dozvoljava. Staram se i o bolesnom sinu, jer mi je samo on ostao – kaže baka Anđa uzimajući štap spremna da krene jer nevrijeme prijeti da joj pokvari „radni dan“.
Dok pakuje svoje jastuče, vagu i kokice koje je dijelila sa golubovima, nastavlja nepjoverljivo da priča, jer su joj već komunalni policajci prijetili i oduzimali to malo stvari što donese kod pozorišta lutaka „Pinokio“ u blizini pijace i starog „Merkatora“.
– Za vrijeme rata sam izgubila porodicu, kuću… sve. Tri moja brata su bježala pred vojskom. Njemci su nam upali jednog dana u porodičnu kuću u rodnom Drvaru, u Bosni i Hercegovini, i odveli roditelje i mene u logor Sajmište… Ne volim nikome ni da pričam o tome, o tim ubistvima koje sam gledala i mučenju, o zloj sudbini. Zastaje i uz dubok uzdah nastavlja:
– Kada sam nekako preživjela logor, nisam imala ni šta da obučem. Došla sam na zgarište i pepeo. Eto, to je ostalo od moje rodne kuće. Nikada nisam saznala gdje su mi braća ubijena. Nemaju grobove, nemam gdje ni sveću da im zapalim. Rješila sam da prodam to zgarište i došla sam 1948. godine u Novi Beograd koji je tek tada počeo da se gradi – priča starica.
Tu je upoznala supruga na čijoj je mladosti, takođe, ostao dubok ožiljak. Njega i njegovu sestru, kaže, majka je ostavila “na božju milost”. Ali su se Anđa i on nekako našli, zavoljeli se i dobili sina.
Prije nekoliko godina je i muž preminuo, tako da su sin i ona ostali sami.
– Ne vrijedi život, ako ništa nemaš. Ali šta mogu? Radiću dok budem mogla, dok ne dođe vrijeme da odem, jer ne mogu da se borim protiv smrti – zaključuje baka Anđa.
Skromna i ponosna starica nije željela da se fotografiše naglašavajući da ima mnogo tužnijih i gorih životinih priča u Srbiji, ali nam je toplo preporučila dok smo se rukovali da se „čuvamo baraba i mangupa i da cijenimo sve što imao u životu“.
