Razlog je otkrio Dragan Mektić koji nas pokušava uvjeriti da nije sve onako kako je Dodik upoznao javnost nakon sastanka sa Palmerom, već da je upravo on, Mektić, zamoljen „da spašava stvar“, odnosno da pomogne da Savjet ministara, a ne Predsjedništvo BiH, donese odluku neophodnu za dalje „evroatlanske integracije“, tj. put u NATO.
– NATO su potrebne i zemlje sa problemima poput Makedonije i BiH zato što samozvana Svjetska vlada želi da stvori haos u haosu, da napuni EU milionima migranata i izazove opšti metež i ogromno nezadovoljstvo, a da onda sve to usmjeri prema Rusiji
– Zato će protiv korupcije Soroš voditi bitku i u BiH. Već je stvorena mreža NVO i portala koji brinu brigu o „korumpiranim vlastima“. Na volšeban način je nestala briga o ljudskim pravima, i to sada kada se ljudska prava masovno krše na Balkanu i Bliskom istoku, a Srbi na Kosovu žive u zatvorenim enklavama koje podsjećaju na Varšavski geto
– Rusi su već duže potpuno svjesni onoga što im se sprema. Stoga su radili u tajnosti i zemlju digli iz pepela. Rusi imaju cilj – opstanak. Svijest o ugroženosti Rusiju je učinila jakom, jačom nego ikad. Da li su i Srbi svjesni da se radi o borbi za opstanak? Јer, posljednji je momenat da se napravi strategija u kojoj će biti definisano gdje smo, s kim smo, i kuda idemo
Piše: Predrag ĆERANIĆ
I DOK u javnosti još nisu utihnula reagovanja na posjetu Metju Palmera, zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara za jugoistočnu Evropu, medijima je najavljeno da Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik i članovi Predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović treba da prime zamjenika državnog sekretara SAD Džona Salivena.
Šta se to „iza brda valja“ pa je jedna mala zemlja „na brdovitom Balkanu“ ponovo u žiži interesovanja diplomatije i dalje vodeće svjetske sile?
Odgovor se može nazreti u (nakon nezapamćeno duge pauze) obraćanju javnosti Dragana Mektića, ministra bezbjednosti u Savjetu ministara BiH. Tema je Aktiviranje akcionog plana za članstvo BiH u NATO, odnosno program savjetovanja, pomoći i praktične podrške prilagođene individualnim potrebama zemalja koje se žele priključiti NATO savezu.
A baš tu i „zapinje“, jer u BiH ne žele svi u vojnu organizaciju, koja je u ovoj zemlji prepoznatljivija po svom često eksponiranom političkom krilu.
Iako je stav Republike Srpske po ovom pitanju veoma jasan, a proističe iz Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti usvojene na sjednici Narodne skupštine 18. oktobra prošle godine, ministar Mektić nas pokušava uvjeriti da nije sve onako kako je Dodik upoznao javnost nakon sastanka sa Palmerom, već da je upravo on, Mektić, zamoljen „da spašava stvar“, odnosno da pomogne da Savjet ministara, a ne Predsjedništvo BiH, donese odluku neophodnu za dalje „evroatlanske integracije“, tj. put u NATO.
– Da je tako, ne bi se netom nakon Palmera u Sarajevo zaputio njegov šef, da snagom svoje pozicije, za NATO prokrči put.
Inače, u Srpskoj još odjekuju riječi američkog predsjednika Trampa da je NATO anahrona organizacija i da je njeno održavanje preskupo za američke poreske obveznike, te je stoga treba ukinuti.
Kome se onda žuri da NATO pod svoje okrilje primi nove članice?
Pitanje svih pitanja glasi – sa kim to NATO hoće da ratuje, gdje je to sada, nakon Libije i Sirije, demokratija ugrožena, pa su ovom vojnom savezu potrebne i balkanske zemlje, u vojnom smislu za Alijansku potpuno nevažne, poput Crne Gore, Makedonije i BiH?
Čemu širiti članstvo sa državama prilično bremenitim političko-bezbjednosnim problemima, i zašto se pri tome ignoriše odnos građana prema NATO? Naime, u Makedoniji nije uspio referendum na kojem su se građani, između ostalog, izjasnjavali i o ulasku u NATO, u BiH je, zbog otvorenog protivljenja Republike Srpske, nemoguće na legitiman način ovu zemlju priključiti u NATO.
Zašto se to radi u momentu kada u evropskim zemljama, članicama NATO, „ključa“ od političkih i bezbjednosnih problema?
U Parizu su u toku masovni protesti, „žuti prsluci“ traže istupanje iz NATO, a nemiri se šire prema Belgiji i Holandiji; odnos EU i SAD se usložnjava, naročito po pitanju diversifikovanog snabdjevanja naftom i gasom, a sve su glasniji i zahtjevi za dedolarizaciju; na „opasnost“ od Rusije i s tim u vezi apela iz Ukrajine, zemalja Baltika i Poljske, ne gleda se isto u Briselu i Vašingtonu.
Takođe, u Briselu sve više postaju svjesni opasnosti od Bregzita, a sve više se uviđa da opasnost po Uniju prijeti iz više pravaca. Stvari idu ka haosu.
EU, slijepa sljedbenica američke politike, uviđa grešku kada je, po uzoru na SAD, 2008. godine spašavala banke umjesto da spašava privredu. Bankarski sektor je saniran, ali je finansijski uništen srednji sloj građana. U SAD je nakon bankrota Enrona i kompanije Lehman Brothers uništen srednjestojeći sloj, a isto je, kao po direktivi, učinjeno i u EU. Problemi su se pojavili i u Britaniji, a odrazili su se na prerađivačku i tešku industriju, te Ujedinjeno Kraljevstvo uvozi ogromne količine čelika, stala je i brodogradnja.
Upravo taj, ekonomski uništeni srednji sloj stanovništva, obukao je žute prsluke i protestuje ulicama Pariza. Međutim, članovima bankarskog kartela i to odgovara. Procjena ljudi iz sjene, samozvane Svjetske vlade, glasi da treba stvoriti haos u haosu, postojećim problemima treba dodati nove – napuniti EU milionima migranata, stvoriti opšti metež i ogromno nezadovoljstvo, a onda sve to usmjeriti prema Rusiji.
Slamanje EU, po istima, odvija se po planu, a tome pomažu i „žuti prsluci“. A vlasnici NATO upravo sjede u pomenutoj „Svjetskoj vladi“, Rimskom klubu, (u tom kontekstu Bilderberg možemo smatrati za senat, tj. skupštinu).
„Svjetska vlada“ mjerka Kavkaz i Crnomorski basen, odnosno dijelove Rusije enormno bogate energentima. Tamo su u toku pripreme za pobunu protiv ruskih vlasti. NATO se sprema za rat, uglavnom proksi rat, rat tuđim rukama.
Zemlje koji bi mogli biti prepreka na putu za Rusiju, a dovoljno je da vlade imaju dobre odnose sa Moskvom, biće na udaru. Sljedeće na listi za „demokratizaciju“ su Tunis i Alžir. Korupcija će biti ta čarobna riječ kojom će se rušiti nepodobne vlade te na nevladin sektor i medijsku pesnicu (prvenstveno brojne portale) Soroševi brojni tink-tankovi neće štedjeti novac.
Protiv korupcije Soroš će voditi bitku, dakako, i u BiH. Već je stvorena mreža NVO i portala koji brinu brigu o „korumpiranim vlastima“. Na volšeban način je nestala briga o ljudskim pravima, i to sada kada se ljudska prava masovno krše na Balkanu i Bliskom istoku. Srbi na Kosovu žive u zatvorenim enklavama koje podsjećaju na Varšavski geto. Uskraćeni su za osnovne ljudske potrebe kao što su hrana i lijekovi.
Vapaje 3000 žena u protestnom maršu niko od opštepoznatih humanitarnih organizacija i humanitaraca nije čuo. Tim povodom ne oglašavaju se ni Soroševe organizacije, koje izgleda brinu isključivo o ljudskim pravima ratnika Al Kaide i Isila.
Nakon novih poraza u Idlibu 2000 boraca je prebačeno u Albaniju. Odatle će za Kosovo, pa kad zatreba – na Kavkaz.
Tako je Balkan, „meki stomak“ Evrope, ponovo u središtu pažnje svjetskih sila jer je bio, a to je i danas, kapija i jedini mogući pravac za transport ljudi i vojne tehnike prema projektovanom cilju – bogatim resursima na obodu Crnog i Kaspijskog mora, odnosno prema Rusiji. Balkan je ponovo svjedok prelamanja interesa velikih sila jer je očito da su, i pored svih napora koje legitimni američki predsjednik čini na stabilizaciji globalnih prilika, u Vašingtonu glasniji „jastrebovi“.
Oni ne odstupaju od doktrine Pola Volfovica. SAD će voditi novi svjetski poredak, a Soroš se obavezao da će uništiti EU, upravo zbog dobrobiti novog svjetskog poretka, u kojem se, sve su prilike, vodi računa isključivo o dobrobiti enormno bogatog društva bankara i vlasnika velikih svjetskih korporacija.
Naravno, govorimo o „dubokoj državi“, odnosno „močvari“, nazivima koji su se uvriježili za staru američku administraciju, koja još odoljeva volji američkog naroda, iskazanoj na posljednjim izborima. Te SAD će nastojati da je EU bespogovorno prati u njihovim doktrinama „pravila upravljanja“ na putu za Crnomorski bazen i Kaspijsko more. Zato NATO žuri.
Što se Rusa tiče, već duže su potpuno svjesni onoga što im se sprema. Stoga su radili u tajnosti i zemlju digli iz pepela. Rusi imaju cilj – opstanak.
Svijest o ugroženosti Rusiju je učinila jakom, jačom nego ikad.
Da li su i Srbi svjesni da se radi o borbi za opstanak?
Posljednji je momenat da se napravi strategija u kojoj će biti definisano gdje smo, s kim smo, i kuda idemo. Sudeći prema čvrstom stavu koji je Milorad Dodik iznio u razgovoru sa Metju Palmerom, ta strategija u Republici Srpskoj postoji.
