RTS: Kako je BiH ispraćala bombardere za Srbiju (FOTO/VIDEO)

Te 1999. godine naslovna strana sarajevskog lista “Dani” bila je “Lepa sela lepo gore”. Abdulah Sidran, pjesnik i scenarista Kusturičinih filmova, piše pjesmu “Savršeni krug”. Na kraju pjesme stihovi: “Malo poslije, uz kahvu, ispratim avione na Srbiju…” U Banjaluci te 1999. sve je bilo drugačije.

U proljeće 1999, kada je NATO počeo bombardovanje Јugoslavije, Bosna i Hercegovina bila je jedna od najvažnijih susjednih zemalja. Od rata je prošlo četiri godine, u Bosni se nalazio veliki broj vojnika iz zemalja NATO-a, avioni su te ’99. letjeli preko Bosne. Republika Srpska bila je jedina u okruženju koja je tada o NATO bombardovanju mislila isto što i ljudi u Srbiji. Potpuno drugačije, na NATO napade se gledalo iz Sarajeva.

Te 1999. godine naslovna strana sarajevskog lista Dani bila je “Lepa sela lepo gore”. Abdulah Sidran, pjesnik i scenarista Kusturičinih filmova, piše pjesmu “Savršeni krug”. Pjesnika je u četiri ujutru probudio ružan san. Na kraju pjesme stihovi: “Malo poslije, uz kahvu, ispratim avione na Srbiju i pušim, na prozoru, kô kakav sasvim spokojan čovek.”

– Јa bih pozdravio vaše gledaoce, to je veoma važno. I osjećam ljudsku, građansku dužnost da kažem saučešće svim porodicama ubijenih poginulih u bombardovanju 1999. godine – počinje razgovor za RTS Abdulah Sidran.

Scenarista filmova “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu” kaže da sve svoje pjesme zna napamet. Međutim, pjesmu “Savršeni krug” ne zna, jer je nije ponavljao. Pjesma je objavljena u Ljiljanu u proljeće ’99. Sidran kaže da mu je izazvala dosta nelagoda i da je krivo protumačena.

– Osnova nesporazuma i krivog tumačenja, u čemu sam ja kao pjesnik kriv, jeste posljednji stih, u kome se kaže spokojan čovjek, ali ljudi zanemaruju rječicu “kao”! To znači da nisam, nego ličim na spokojnog čovjeka. A ovdje je važno reći sljedeće: da oni koji su preživeli pakao četvorogodišnje opsade Sarajeva nemaju mirne snove ni četiri-pet godina poslije opsade – objašnjava Sidran.

Sidran kaže da ga je zbog pjesme verbalno napao jedan od predstavnika mladomuslimana. Ispalo je da Avdo, kako svi Sidrana u Sarajevu zovu, likuje zbog bombardovanja.

– Volio bih da sam to svoje osjećanje iskazao tako da spriječim krivo razumijevanje, jer ne može se niko radovati tuđoj nesreći, međutim, mi se moramo pitati o sličnostima i razlikama u bombardovanju Bosne od ’92. do ’95. i Sarajeva kao grada i onoga što je NATO bombardovanje Srbije – ističe Sidran.

Hadžihafizbegović: Ako je do toga moralo doći, došlo je kasno

U Sarajevu je danas gotovo nepodjeljeno mišljenje da se srpska ’99. ne može posmatrati odvojeno od sarajevske ’92.

Glumac Emir Hadžihafizbegović odgovara na pitanje kako se osjećao u martu ’99. godine:

– Nisam se dobro osjećao, Beograd je grad u kojem sam ja proveo najsugestivnije dane svog života, Srbija je mjesto i država koju je neobično volim i cijenim, bilo mi je teško, jer kome može biti radosna vijest da ginu nevini ljudi. Međutim, kontekst bombardovanja Beograda i grada gdje vi radite sa mnom intervju je potpuno različit – bilo bi dobro da se nikad nije desilo nijedno granatiranje, ni Sarajeva, ni Beograda, ni Srbije, ali ako se već, u nekoj hipotetičnoj varijanti, moralo desiti – desilo se jako kasno – kaže Emir Hadžihafizbegović.

Poznati glumac i direktor Kamernog teatra u Sarajevu je i politički veoma aktivan. Bio je ministar kulture Kantona Sarajevo, a prošle godine, kao kandidat SDA na izborima osvojio je veliki broj glasova. Kaže da su bombardovanje Srbije i granatiranje Sarajeva povezani istim režimom.

– Јa sam protiv svakog bombardovanja u kome ginu civili, ali bombardiranje vojnih ciljeva, fabrikâ oružja koje su cjelivane, a od kojeg su ginula sarajevska djeca, svakako sam za tu vrstu bombardovanja – ističe Hadžihafizbegović.

“Napokon bombe na ‘balkanskog kasapina'”

Marta ’99. sarajevski Dnevni avaz donosi naslovnu stranu: Napokon bombe na “balkanskog kasapina”. Avaz će biti jedan od medija koje je tada opomenuo visoki predstavnik u BiH zbog huškačkog medijskog pokrivanja događaja na Kosovu. Na to je Avaz odgovorio da su izraz “balkanski kasapin” prvi upotrijebili američki mediji.

Tih dana Avaz Slobodana Miloševića naziva evropskim Sadamom, piše da je borba protiv tog režima legitimnija od bilo koje povelje Ujedinjenih nacija.

Zoran Ćirjaković 1999. bio je dopisnik Njuzvika iz Sarajeva. Kaže da je bilo likovanja, ali da to nije bilo dominantno osjećanje.

– Јa sam prijatno iznenađen, tada sam stanovao u Džamijskoj ulici, blizu Alipašinog, čak sam nailazio na gomilu simpatija, pitali su kako mi je porodica, bilo je i blagog likovanja, bilo je tog bosanskog humora, koji meni nije bio blizak, koji je više bio pokvaren, sa elementima likovanja.

Naslovnica Slobodne Bosne bila je “Silu kojom je Slobodan Milošević deset godina plašio čitav svijet NATO savez je ponizio za samo dva sata vazdušnih udara”.

– Јa mislim da se moj doživljaj, i moje viđenje tog 24. marta i te večeri kad je bomabardovana Srbija ne razlikuje mnogo od 400.000 logoraša koji su proveli rat u Sarajevu, ljudi koji su od aprila 92. do “Dejtona” ’95. živjeli u okruženju, jer činjenica je da je to okruženje proizvod te vlasti i tog režima – kaže glavni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić.

Dodaje da bombardovanje smatra zasluženom kaznom, “ne za narod, ne za ljude, nego za režim koji se bez takvog jednog udara spolja ne bi nikada ni promjenio”.

Slobodna Bosna prenosi svjedočenja albanskih izbjeglica iz Crne Gore i daje zaključak: Bez obzira na razaranja u SRЈ, Milošević je već dobio prvu rundu rata sa Zapadom. Prenose i tekst da je protjerivanje Albanaca sa Kosova “stari plan Vase Čubrilovića i Ive Andrića”. Prenose intervju sa Havijerom Solanom. Ali prenose i riječi beogradskog muftije Hamdije Јusufspahića da su napadi NATO-a antimuslimanski projekat Zapada. List prenosi i riječi predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska prava Sandžaka Šefka Alomerovića – Srbija je jedina domovina Bošnjacima iz Sandžaka, kako onda da se radujemo što se ona ruši.

“Lepa sela lepo gore”

Najpozantija sarajevska naslovnica o bombardovanju bila je ona iz lista Dani – “Lepa sela lepo gore”. Urednik lista Senad Pećanin piše:

– Moram da priznam da ne djelim osjećaj euforije koji je zahvatio moje okruženje. Ne mogu se radovati nečemu što kasni punih osam godina, tokom kojih je Miloševiću bilo dozvoljeno da napravi sve ono što je učinio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

– Gospodin Pećanin se nekako sve vrijeme borio sam sa sobom i tu je izašla njegova priroda, ali on nije slika te redakcije, gdje je bilo divnih i tolerantnih ljudi – kaže Zoran Ćirjaković.

– Јa sam predložio Njuzviku tekst na tu temu, šokiran sadržajem komentara i naslovnice, i glavni urednik je odlučio da ga objavi kao najprestižniju kolumnu u nedjeljniku. To je i za moje urednike u Njujorku bilo jako skandalozno i ružno -kaže Ćirjaković.

Pećanin će kasnije zbog naslovnice doći u sukob i sa Franom Cetinićem, a po Cetinićevom svjedočenju i sa novinarima lista Vreme iz Beograda.

Sam Pećanin će zapisati sljedeće:

– Parolu “Lepa sela lepo gore” nisu izmislili Dani, već miroljubivi srpski umjetnici dok su gorila bosanska sela, ona koja je upalio njihov vožd Milošević. Bosanci su s bolnom tugom primali taj bratski cinizam dok su gorile njihove kuće, a sad kad je cijeli moderni svijet malo “pripalio” i u Miloševićevom dvorištu, mi smo se samo poigrali poetikom već viđenom u četvorogodišnjem ubijanju Bosne, vjerujući da se svaka zloća na koncu vrati svome izumitelju.

Banjaluka: “Zvijer je ponovo napolju” 

Samo 190 kilometara dalje, u Banjaluci, sve je bilo drugačije. O NATO-u, koji je u ratu bombardovao dijelove Republike Srpske, u Banjaluci niko nije lijepo mislio. A četiri godine poslije rata, u BiH je bilo dosta vojnika iz zemalja koje su ’99. napale SRЈ.

– Oni su bili neka vrsta logistike u argesiji, takođe, u tom trenutku Vojska Republike Srpske ima svoju vojsku kao samostalnu organizaciju, zbog te dvije stvari ja mislim da je BiH bila važna, ovi ljudi iz mirovne misije su pokušavali da potpuno pacifikuju i stave pod kontrolu vojsku – kaže novinar Branislav Božić.

Tih dana u Banjaluci održavaju se protesti sa parolama “Zvijer je ponovo napolju”, “NATO fašisti”, “Ne damo vam Srbiju”. Glumac, reditelj i muzičar Nikola Pejaković tada je živio na relaciji Beograd–Banjaluka.

– Mi smo tad svi govorili istim jezikom, svi smo bili ljuti, u Banjaluci je gorio engleski konzulat, koji se nikad više nije vratio, sad su oni ljuti na nas. Bio je isti osjećaj da rade nešto anticivilizacijsko, što ne bi trebalo da rade – kaže Nikola Pejaković.

– Bombardovanje je, kako se meni čini, jedan događaj u posljednjem činu naše tragedije. Otimanje Kosova, to je kao operacija na srcu, operacija na srcu je ključna – opisuje Pejaković.

Pozicija Republike Srpske

Mart 1999. u politici Republike Srpske bio je buran. Tri nedjelje prije početka bombardovanja, visoki predstavnik smijenio je predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplašena. Premijer je tada bio Milorad Dodik, a vlada koju je činila koalicija Sloga bila je veoma nestabilna.

– Imam osjećaj da je usaglašen stav tada vlade i sada da se dozvole demonstracije u nekoliko gradova, mladih ljudi, da to bude neki ispusni ventil, ali u osnovi osim aktivnosti pojedinaca, Republika Srpska je ostala kamerno mirna – kaže novinar iz Banjaluke Branislav Božić. ”

– Mada, sada neki ministri iz vlade toga doba tvrde da su mimo javnosti, pružali pomoć Srbiji – ističe Božić.

Nikola Pejaković kaže da je srpski narod bombardovanjem pokazao da nije spreman da bude dio “ove civilizacije koja baš i nije dobra prema zemlji i planeti”.

– Taj pank položaj Srbije je opet dobar, svaka se sloboda mora platiti, ako vi možete da kažete Amerima – ne, to se plaća. Sve se plaća – smatra Pejaković.

Izetbegović: Sve osim pobjede NATO-a bilo bi opasno

Јedna od dobrih metafora odnosa tri naroda u BiH prema bombardovanju SRЈ bilo je istraživanje Avaza: Da li podržavate napade NATO-a? Prema tom istraživanju Bošnjaci i Hrvati ga podržavaju, Srbi su protiv. U Bihaću nijedan od anketiranih nije protiv, u Banjaluci nijedan anketirani nije za. Tako se u priči o NATO-u i Srbiji, Bosna vratila na priču o sebi.

– Јa sa Sarajevom nemam nikakve veze, generalno, mi živimo potpuno paralelne živote, zna se šta oni misle, šta mi mislimo, to je tako. Govorim o ideologijama, ljudi su uvijek isti, naravno, ali te ideologije, to naše Načertanije i njihovo, ako smijem da kažem, potpuno je različito – kaže Pejaković.

Kad je reč o bošnjačkim političarima i bombardovanju 1999. godine, nije bilo velikih razlika. Alija Izetbegović u aprilu kaže:

– Akcija NATO-a ne smije se završiti nerješeno, sve osim pobjede NATO-a bilo bi opasno, ne samo za Kosovo i izbjeglice već i za BiH, Balkan, pa i šire.

Već poslije nekoliko dana bombardovanja, u Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu počinju da dolaze albanske izbjeglice sa Kosova. Sarajevska štampa piše o masovnim masakrima nad Albancima, a javnost sudbinu Albanaca ’99. povezuje sa sudbinom Bošnjaka u vrijeme rata.

– Mi ne možemo prihvatiti da se stvari gledaju izolovano, niko, kad govori o bombardovanju, ne kazuje šta mu je prethodilo, šta mu je bio cilj, pregovore gdje se Milošević kao čovjek nenormalne psihologije inati sa cijelim svijetom, ne želeći da povuče vojne i policijske snage sa teritorije Kosova, na kojoj je već obavljen egzodus stotina hiljada domicilnog stanovništva – kaže Abdulah Sidran.

Posljedice 1999. 

Za vrijeme rata u Sarajevu 1992. snimljen je spot “Pismo prijatelju”. Pjesma govori o ratu, u spotu su mnogi predstavnici sarajevske elite, pjeva je Kemal Monteno, pored njega sjedi Abdulah Sidran. Pjesma se završava riječima – Nikome se ne ponovilo.

– Ali ja ne mogu za vas zauzeti neku savjetodavnu poziciju, vi ste svoji, ali je potrebno adresirati krivicu tamo gdje ona spada, a ona spade u bolesni um jednog čoveka – kaže Abdulah Sidran.

– Neće se nikad promjeniti istorijska istina, a to je da su sva bombardovanja bila selektivna i da su najavljivana – kaže Sidran.

Branislav Božić kaže da je Slobodan Milošević bio samo metafora, i da je namjera bila da se slomi duh srpskog naroda “sa ove strane Drine”.

– Da i oni kažu – neka, i trebalo je da ih bombarduju, ta ideja je bila nerealna, ali je bila ideja – kaže Božić.

Zoran Ćirjaković smatra da je za bošnjačke nacionaliste bombardovanje bilo jedno veliko ohrabrenje, “da ako Srbija ili neki srpski političar pređe neke granice koje postavlja Zapad, da će se lakše reagovati”.

– Јa mislim da se srpska politika nije opametila i da je srpska politika kriva za tu agresiju, agresije dolaze iz cimanja ozbiljnih mangupa, država i sila za nos, to cimanje ne prestaje – smatra Emir Hadžihafizbegović.

Nikola Pejaković vjeruje da treba da oprostimo svi svima.

– Namjerno pominjem taj intervju, gdje sam rekao da im se treba majke… kad se bude moglo. Ali, opet, to je tuk na utuk, čak i da možemo, nećemo mi njih bombardovati, zašto bismo mi bili kao oni? I na kraju, kad bi se mi vratili Hristovom nauku, bilo bi nam bolje, treba oprostiti, u redu, zaigrali ste se, uradili su strašne zločine, a strašne zločine su napravili, mi možemo samo da oprostimo – kaže Pejaković.

Četiri godine nakon najkrvavijeg rata na prostoru Balkana, Bosna kao da je bila tranzitna zona za posljednje ratne trzaje. U junu ’99. godine ruski vojnici iz Bosne odlaze na Kosovo i zauzimaju aerodrom “Slatina” u Prištini. Tako je Bosna, spletom istorijskih okolnosti ili igrom sudbine, uticala na dramatične događaje 1999. godine, koju Sarajevo i Banjaluka nikad neće gledati isto. I to je možda jedna od slika Bosne danas.

RTS