Porodicu su jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic odvela iz stana i strijeljala. Đuro, Vlasta i Pavle na mjestu su bili mrtvi, Petar je preživio prvo strijeljanje, ali drugo ne…
Na svom Faecbook profilu Tank Đikić napisao je prije dva dana status koji je izazvao buru reakcija u javnosti.
Sam Đikić tvrdi da je nakon te objave dobio i pozitivne reakcije, ali i negativne, pa mu se od danas stavlja na teret “ni manje ni više nego dovođenje u pitanje opstanka bošnjačkog naroda kroz relativizaciju zločina i izjednačavanje agresije i otpora”.
Tako bi nekako, sublimirano, glasila definicija mog grijeha – naveo je.
Pročitajte post koji je izazvao tolike reakcije:
02. jula, nekada u gluho doba noći, navršiće se dvadeset i šest godina otkad su pripadnici
stanice javne bezbjednosti Konjic iz kuće izveli Đuru i Vlastu, nastavnike iz Konjica, te njihovo dvoje djece, Petra i Pavla, dvoje malene, premalene djece stare cijelih sedam i pet godina, izveli, stavili u kola i odvezli na mjesto na kojem će ih strijeljati.
Poredat će ih ljudi koji su nosili iste oznake koje smo nosili i mi ostali, staviće ih da stoje jedno do drugog i zapucati po njima. Njihova će tijela pokošena popadati na hercegovačku zemlju u konačnom činu ludila i izdaje čovječnosti.
MOŽE LI gore od toga? Može, jer ovo je Balkan.
Molim vas kao što molimo Boga u kojeg se tako zdušno svi skupa zaklinjemo, stanite malo na ovom mjestu, smirite se i razmislite, zamislite, kumim vas skupite hrabrosti i ljudskosti pa se samo malo zapitajte o tom trenutku, o dvoje djece od sedam i pet godina, o dvoje djece i njihovim roditeljima.
Zamislite tihu toplu noć. Konjic je to, zrak miriše, ljeto je, dva dječaka tiskaju se oko majke koja se trese, Đuro i Vlasta idu šutke, razmišljaju šta ih čeka, misle na svoju djecu, zamislite taj očaj? Dječaci, ako ja poznajem djecu, pitaju majku, “Mama, gdje idemo?”
MOŽDA SE roditelji nadaju da im ipak neće ništa, radi djece, ko bi mogao nauditi tako malenoj djeci. Pa to su sve njihovi učenici, a oni nisu krivi nizašta, a sve i da jesu, valjda postoji neki sud, neka normalna kazna? Možda će ih “samo”, kao stanovnike Bradine, otjerati u logor, logor koji mi “nikada nismo imali”, to bi bilo dobro.
Vjerovatno su razmišljali šta obući, trebaju li šta ponijeti, možda su i pitali, a možda dobili odgovor “Brzo ćemo, ništa vam neće trebati”.
Voze ih kolima, sve dalje, u sve veći mrak, a u njima raste turobna slutnja, Đuro traži izlaz, izlaz kojeg nema. Razmišlja da iskoči, da napadne, ali snaga ga izdaje, strah je prevelik, šanse premale.
Milicijska kola se zaustavljaju, djeci je možda bilo zanimljivo voziti se njima jer to su kola milicije, kola reda i zakona, izvode ih pokraj puta, poredaju, a onda otac i majka čuju strašni metalni zvuk repetiranja… Gotovo je. Nade više nema. Znaju da njihova djeca umiru s njima. Možda im je tako i lakše, zar da djecu ostave u svijetu u kojem je sve to moguće?
OPROSTITE Ml, znam da je teško o tome misliti, ali meni ne ide u glavu slika u kojoj u rukama držim to oružje, a ispred njega stoji postrojeno četvero ljudi, zapravo ne četvero ljudi, dvoje ljudi i dvoje djece, cijela jedna porodica, pet i sedam godina, samo pet i sedam godina. Pokušavam zamisliti kolika su ta djeca, dvije godine razlike, kao moja djeca, pet i sedam godina. Kako su samo dieca sjajna, vesela i sretna sa pet i sedam godina.
Stanite braćo Bošnjaci malo, danas dok na džumi budemo izgovarali molitve, klanjali se velikom Bogu, učili dove za nepravedno ubijenu braću i sestre, dok se budemo sjećali “svojih”, klanjali dženaze u odsutnosti za daleke i nepoznate ljude, možemo li u molitvu uvrstiti i ove komšije? Ima li za njih mjesta u našim srcima i među našim suzama? Barem ovo dvoje djece, barem Petra, jer njega smo, braćo Bošnjaci, ubili dva puta. Da, može gore, jer ovo je Balkan. Ubili smo ga dva puta, jer on je prvo strijeljanje preživio.
Petar je imao sedam godina. Nikako da se odmaknem od njihovih godina, samo sedam godina.
Kad su milicijska kola otišla, Petar je, živ samo da bi postao najveći simbol užasa i propasti čovjekova roda, ustao i krenuo cestom nazad prema Konjicu. Vjerovatno u potpunom šoku, dijete školski naučeno da dobro uvijek pobjeđuje nije moglo shvatiti koliko je crna noć u kojoj je hodao. Ko zna da li je bio svjestan smrti svojih roditelja, smrti svog mlađeg brata. Barem je Pavle imao sreću, on je poginuo odmah.
Idući prema Konjicu naišao je na patrolu milicije, patrolu koja je stajala na kontrolnom punktu.
KUNEM VAM SE, volio bih iznad svega da je to bila ista ona postava koja je prije sat vremena pucala u njih, ali nije. Da jeste stvar bi bila jednostavnija, ali ovo su bili drugi ljudi, toliko “drugi” da se čovjek mora zapitati koliko nas je zapravo bilo takvih? Koliko nas je još takvih?
Petar je, dječački, riječnikom malenog djeteta, milicionerima ispričao šta se desilo. Siguran sam da je očekivao zaštitu i možda neko čudo, neku pomoć zbog koje će večeras u bolnici pričati sa mamom, tatom i bratom. Sve će biti dobro.
Objasnio je, najbolje što je sa svojih sedam godina mogao, možda i predobro, a ti neljudi, te zvjeri gore od onih koje su mu ubile roditelje i brata, umjesto da ga odvedu svojoj kući, da ga sakriju, da sagrade tvrđavu oko njega i da ga čuvaju kao feniksa izraslog iz vatre smrti i razaranja, mučki su ga, bez ikakvog traga čovječnosti, predale u ruke istim onim “spedjalcima” koji su ga već jednom ubili.
A ovaj put “specijalci” nisu pogriješili.
U mraku Ijetnje noći 02.jula 1992. godine odjeknuli su rafali i Petar se konačno pridružio svojima, četiri od četiri.
Bosna je smrtnim sjemenim posijana. U njoj su se nažalost odvajkada u zlu nadmetale zvjeri i demoni. U njoj se anđeo smrti zastidi pred putevima kojim mu duše stižu, u njoj se i sam đavo osjeti slabim pred snagom neshvatljive mržnje.
U Bosni je makar toliko, ako ne i više od toga iskrene i snažne ljubavi, ali ljubav je to veče prije dvadeset i šest godina bila daleko. Dalje od nje je bila samo hrabrost, a strašno daleko, izvan svakog dosega, čast. Konjic je osramoćen za sva vremena, ali ne treba se brinuti, i svi su drugi gradovi i sela širom ove naše zemlje.
Za ovu predstavu smrti, dvočinku užasa, odgovoran je Miralem Mačić sa svojih 13 saučesnika. Oni su uhapšeni nakon rata i osuđeni, a ovaj je monstrum u zatvoru umro 2012. godine. 0 njemu nema smisla govoriti, o njemu će Strašni sud sve reći, ali iznad svega bih volio upitati te ljude na tom punktu, kako su mogli vratiti dječaka ubicama? Ja sam imao 20 i znam da to ne bih mogao, sklonio bih ga kući, a oni?
Neka vam je na sramotu, neka vas gdje god da ste progone njegove male ruke i njegov ustreptali glas, neka vam do smrti zvone riječi sedmogodišnjeg djeteta, neka vam mira ne daju do Sudnjeg dana.
