Kuda srlja ovaj voz i ima li mašinovođe u lokomotivi? Ovo bi se pitanje moglo odnositi, naravno, na stanje u „Željeznicama RS“, ali i na političku situaciju, na strategiju privrednog razvoja zasnovanu na jeftinoj radnoj snazi i pljački prirodnog blaga, na demografske perspektive u zemlji u kojoj su gusto naseljena jedino groblja, na obrazovanje koje će, kako nam obećaše, koliko sutra biti reformisano tako žestoko da ga ni rođena učiteljica neće prepoznati.
Voz je raštimovan, odavno, vagoni nagriženi rđom mile 20 na sat zakorovljenim prugama, voznog reda nema… A lokomotiva je 1961. godište – da je mašinovođa, već bi se spremala za penziju, ali pošto je u pitanju mašina, koja mnogo košta, od penzionisanja nema ništa. Ljudi su ovdje najjeftinija roba, pa će i dalje majstori koji rade za minimalac u hladnim halama štapom i kanapom krpiti stare lokomotive i vagone. Dok im ne dozlogodi, pa ne odu u Sloveniju da za duplo više para, koje tamo vrijede duplo manje, po osam sati dnevno stavljaju dvije žice u dvije rupe. Neki su već krenuli tim putem.
A mašinovođa? Mašinovođa se, hvala na pitanju, već pakuje. Jest da je njegov posao među najlošije plaćenima u prebogatoj Njemačkoj, ali to je odlična vijest, to znači da Nijemci neće u mašinovođe, pa da na „Dojče Banhofu“ ima posla za gastarbajtere. A naše lokomotive će, valjda, voziti penzioneri, koji već voze autobuse, viljuškare i motoriće za dostavu pice i ćevapa.
Znači, đavo je odavno odnio šalu; čak i najuporniji optimisti to moraju priznati. Znači, račun bez krčmara došao je na naplatu i to onom ko nije ni pio, ni jeo, ni pevaljke za sto zvao. Račun je stigao na naplatu ogromnoj tromoj ćutljivoj većini. Poreskim obveznicima. Natruloj radničkoj klasi, koja ponavlja „važno je samo da je redovna, nek je i 400 maraka“ i „ne interesuje mene šta šefovi rade, šut se s rogatim ne bode“. Sad će ćutljiva većina vraćati kredite, a rate će biti sve veće, jer će onih koji ostaju ovdje, kao narod i poreski obveznici, biti sve manje.
A mašinovođe će u Njemačku. A uhljebi će, kao i do sada, nama na grbaču: da našoj djeci otimaj zalogaj iz usta. Može im se, mi smo i to dozvolili.
