U potrazi za boljim životom ove prostore napušta sve više ljudi, zbog čega je BiH pretprošle godine izgubila grad veličine Gradiške, a lani Istočnog Sarajeva.
Tačnije, 2018. je u inostranstvo otišlo oko 50.000 naših građana, a prošle godine za 10.000 više.
Ovom dinamikom odlaska, u 2020. bismo, u najboljem slučaju, mogli da ostanemo bez grada veličine Doboja, godinu kasnije Brčkog, onda redom – Prijedora, Mostara, Tuzle…
I? Nikom ništa!
Naime, kad je riječ o spoljnim migracijama, mi čak nemamo nikakvu zvaničnu statistiku o broju onih koji su digli sidro i zaputili se u bijeli svijet. Podatke o odlascima uglavnom sabiramo od nevladinih organizacija i međunarodnih agencija, koje su, bar do sada, pokazale daleko veću zabrinutost zbog iseljavanja građana BiH nego naše vlasti.
A priča o demografskim gubicima RS i BiH aktuelnija je nego ikada, pa se i oni najnezainteresovaniji, čim se zapodjene neka rasprava o natalitetu i migracijama, odmah gorljivo uključuju u nju.
Međutim, kristalno je jasno da se, kad je riječ o eventualnom zaustavljanju odlaska, malo šta može učiniti. Jer, iz RS i BiH bukvalno idu ljudi iz gotovo svih starosnih grupa, i nezaposleni i zaposleni – čak i oni sa dobrim platama, i podstanari i oni koji imaju krov nad glavom, i samci i ljudi koji su u braku.
Svakog od njih goni neka muka, koja ne mora nužno da bude u vezi s besparicom i teškim životom. Našim građanima je, jednostavno, dosta sistema u kojem žive od danas do sutra. Umorili su se strahujući hoće li imati posao i hoće li svojom platom moći da se prehrane, da li će imati zdravstvenu zaštitu dostojnu čovjeka, te hoće li, kad dođe vrijeme, biti para za penzije. Umorili su se i od nepotizma, mita, korupcije i raznih vidova bezakonja, o koje se sapliću na svakom ćošku svojih sumornih života.
A da je sve više onih kojima je dosta nesređenosti ovog društva, svjedoči i porast broja odlazećih, za oko 10.000 više svake godine.
Ako se ništa ne promijeni, 2031. izgubićemo i jednu cijelu Banjaluku.
