A ima li on namjeru da se, kao Josip Broz, samoproglasi za doživotnog predsjednika, ili postavi namjesnika kojeg bi kontrolisao iz sjenke, to je posebno pitanje
PIŠE: prof.dr Dragan Koprivica
Vjerovatno i u kabinetu Đukanovića vlada već prepoznatljiva atmosfera po sistemu „Šefe, ti si šef“, pa niko ne smije ni da pomisli, a kamoli da mu uputi korisne savjete, koji bi ga makar malo vratili na put restauracije njegovog već vremešnog, nervoznog lika i djela.
Kad bi tim savjetnika zaista želio dobro svom šefu, morao bi mu prvo otvoreno ukazati na činjenicu da je njegov višedecenijski manir stalnih prijetnji građanima za ovo, ono, peto i deveto, uz pridike o veličini Crne Gore i njene istorije, a u korist uže i šire familije, već odavno prepoznatljiv, otužan i prevaziđen. Njegovo ljutito, konstantno podizanje prsta s privatnog mu, Javnog servisa, prijeteće, nervozne grimase i oštar ton, postali su degutantni, otužni i groteskni. Zbog toga gubi popularnost i među glasačima DPS-a, kojima su takve ovještale ratničke poze dosadile, pa i neki, koji su ga obožavali, sad ponavljaju isti refren: „E kad je krenuo i na Crkvu, nećemo ga više glasat’ da bi ne znam šta bilo.“. A neki razmišljaju i o tome da izađu na ulice s transparentima „Filipe, vrati se!“
Kao tobož-predsjednik svih građana, Đukanović gaji sasvim otvoreno neprijateljstvo i surevnjivost prema čitavoj jednoj trećini, a sigurno i više, što i nije kompatibilno. Pritom redovno priziva aveti prošlosti, ciljano okuplja baš mlade DPS-a, da njima govori o srednjovjekovnoj crkvi u Crnoj Gori, kad je, u stvari, nije ni bilo, prijeti, upozorava, nervira se, pravi bizarne kretnje na TV-nastupima, šalje neodmjerene poruke o „ludačkom pokretu“… A savjetnici mudro ćute, iako bi mu morali reći bar da više ne koristi tu već čuvenu bizarnu maramicu, kao slikoviti lakmus-papir očigledne, sve veće nervoze.
Jasno je da iza njegove ekstremne brige za državu Crnu Goru i vjeru stoje samo dodatni snovi o moći, i dobro umreženi kreatori novog-starog poretka i mreže vlasti u Crnoj Gori, nekolicina njenih vlasnika iz sjenke, koji ne mogu ni pomisliti da bi se lišili beneficija neograničene vladavine.
I u slučaju agresivnog stava prema Mitropoliji, naravno, samo su pare u pitanju, koje Đukanović vidi u oduzimanju posjeda u Buljarici, uz pokušaj da se crkva slomi na komunjarski način. Ali time postiže kontraefekat i gubi kod građana, koji vide da mu je, pod firmom nacionalnog i vjerskog pitanja, vazda samo do profita, prodaje, procenata… Ovog puta bi se desilo isto kao i sa prevarenim liberalima, čiju legitimnu ideju je iskoristio da stvori nezavisnu državu, pa stvorio svoju privatnu Crnu Goru. Kad bi uspio u naumu da uništi Mitropoliju, nakon toga bi i oni, koji su za CPC, bili prevareni, jer bi vidjeli da je on uzeo posjede Mitropolije, a njih ostavio na cjedilu, osim u mjeri koliko se uklapaju u njegove lične interese.
Stiče se sve veći utisak da mu je današnja Crna Gora konačno rekla „Gud baj…“. I to iz više razloga, a glavni je da je ovog puta prekardašio u svojim snovima o moći udarajući i na svetinje. Trezveni građani imaju utisak da bi on čak i zaratio da sačuva svoju imperiju. Zato bi ga birači mogli kazniti olovkom na izborima, i pored svih njegovih manipulacija s biračkim spiskovima i kupovinom glasova.
Nešto se mijenja u Crnoj Gori, a Đukanović nije svjestan da bi upravo za njega najbolje bilo da se javno izvini građanima, i naredi da se bizarni Zakon o slobodi vjeroispovijesti stavi ad acta, što bi mu koliko toliko povratilo narušene pozicije.
Današnja Crna Gora polako dolazi sebi nakon višedecenijske nasilne vladavine, degutantne, prevaziđene i otužne. Kad neko neće da se prestroji, nego igra na jednu te istu kartu nasilja i dekreta, vrijeme mu je da ode. Svaki diktator je kroz istoriju umišljao da je zaustavio vrijeme jednim te istim receptima o veličini svog lika i djela, što se na kraju redovno pokazalo kao puknuti balon.
Đukanović će za manje od desetak godina i u penziju, a to je fakat koji svakog ozbiljnog političara opominje da s funkcije treba otići u nekom boljem svjetlu. A ima li on namjeru da se, kao Josip Broz, samoproglasi za doživotnog predsjednika, ili postavi namjesnika kojeg bi kontrolisao iz sjenke, to je posebno pitanje. Ali je i pitanje hoće li do penzije i opstati na vlasti, za šta su šanse ovoga puta prilično smanjene.
A savjetnici dosljedno ćute, pokazuju da mu i nijesu pravi prijatelji, i da je najbolje da predsjednik svih građana, koji se zavađa s građanima, sam sebe uruši do kraja.
