Švajcarska kompanija Šindler najavila je tužbu protiv pisca Darka Cvijetića, autora romana “Šindlerov lift”, korišćenja njihovog imena.
Knjiga Darka Cvijetića je fikcijska proza o jednom soliteru u Prijedoru u kojoj se priča istorije solitera od početka useljavanja u nju, 1974. godine. U pitanju je zapravo mikroistorija Jugoslavije i njenog sunovrata u krvavim ratovima devedesetih, kratko opisuje Cvijetić roman za portal nova.rs.
Pravnici švajcarske kompanije najverovatnije nisu ni pročitali knjigu, s obzirom na to da će ona tek ovih dana biti štampana u Nemačkoj.
“Mogli su, dakle, samo da pročitaju moj intervju u ‘Špiglu’, od januara ove godine, te su iz njega mogli da izvuku posve proizvoljne zaključke. Ili su roman pročitali na našem jeziku. I opet, krajnje pogrešno učitali ono šta su hteli”, kaže Cvijetić.
I izdavač u Srbiji, Književna radionica Rašić, zadržao je na koricama, poput svojih kolega u BiH i Hrvatskoj, etimološki pisan naslov “Schindlerov lift”. Zastupnici švajcarske kompanije nisu se, međutim, zadržali samo na čitanju naslova. Cvijetić poručuje da je bio potpuno zatečen kada je primio poštu sa “gomilom pretećeg papira na nemačkom”.
“Švajcarski proizvođač liftova našao se povređenog ugleda jer sam u metaforičkoj igri lift u tom soliteru nazvao ‘marke Šindler’, te je tako, po toj logici – lift njihove proizvodnje ubio curicu. Kako su rekli, njihov lift nije povezan ni sa Holokaustom, niti sa bosanskim ratom (?!). Lift u tom soliteru nije, dakako, marke Šindler, i moja se metafora prvenstveno odnosila na Oskara Šindlera i Spilbergov film – ‘Šindlerova lista’. S obzirom na to da je soliter svedok ubijanja, itekako je nedostajao jedan Oskar Šindler da pokuša da spasi susede ‘pogrešnog’ imena. Na drugoj strani, curica je poginula u liftu, marke DAKA, jer nije bilo struje danima (bio je rat) i spletom nesretnih okolnosti igrala se u liftu u trenu kada je napon došao. Njezina smrt nema veze s liftovima kao takvim”, izričit je Cvijetić.
Roman je u Hrvatskoj dobio i nagradu Fric (nazvanu tako po nadimku Miroslava Krleže), koja se dodeljuje, naglašava pisac, za fikcijsku prozu. To što je u pitanju fikcija za švajcarsku firmu nije bilo od značaja.
Pisac smatra da je švajcarska kompanija odreagovala impulsivno, odnosno da je to učinila njihova marketing služba. Poručuje i da je “prosto neverovatan pokušaj obraćuna sa metaforom”.
“Zapravo su ušli u područje koje je za kapitalističko poimanje sveta jasno, no potpuno promašeno sa svake druge strane. Dakako da lift nije fizičko lice i da lift nije ubica, čije god da je proizvodnje. Švajcarska firma bi bila u pravu da ovo nije roman, nego stručna literatura, u kojoj ja, ili bilo ko drugi, objašnjava ‘tehničke’ nedostatke tog i tog lifta. Ovako, zapravo, ulaze u prostor umetničke slobode. Nije zabranjeno pominjati niti Coca-Colu, niti Mercedes, pa ni reći da je u kafanskoj tuči, recimo, neko udario nekog bocom koka-kole. Recimo da su stekli pogrešan utisak”, objašnjava, uz ponešto eufemizama, autor romana.
Nemački izdavač romana se dogovorio sa autorom da se ne diže buka u javnosti dok se cela stvar ne rasplete ili ne dođe do sudskog sporta. U međuvremenu, govori se o realizaciji ovog romana, dok se Cvijetićeva zbirka pesama “Ježeve kožice” našla u izboru za nagradu Evropski pesnik slobode.
