Biologija kao nauka zaslužuje bolji položaj… Ako ništa drugo, bar se sada, tokom pandemije, uvidjela važnost molekularne i mikrobiologije, istraživačkog rada i nauke uopšte, ističe mladi doktorand Jelena Pavlović
Razgovarala: Katarina PANIĆ
Molekularni biolog Jelena Pavlović /26/ iz Prijedora doktorand je na Institutu za molekularnu biologiju Slovačke akademija nauka u Bratislavi, gdje radi u laboratoriji za biotehnološka i mikrobiološka istraživanja koja se priprema za mogući i očekivani drugi talas pandemije virusa korona.
“Moj osnovni posao je priprema uzoraka za sekvenciranje, sekvenciranje i bioinformatička analiza podataka. S obzirom na to da imamo laboratoriju sa trećim nivoom biološke bezbjednosti, od moguća četiri, uskoro počinjemo testove na kovid-19. Jedna laboratorija će se baviti izolacijom RNK iz virusa, a laboratorija u kojoj sam ja radiće kvantitativni PCR”, priča Jelena u razgovoru za Srnu.
Zbog visoke osjetljivosti ovog testa, pojedini stručnjaci preporučuju, ipak, serološki test da bi se utvrdilo prisustvo virusa, tako da je moguće da će neke laboratorije sa Instituta, na kojem Jelena radi, raditi i ove testove koji se zasnivaju na prisustvu antitijela razvijenih na virus.
“Vanredno stanje koje je ovdje uvedeno nakon prvog potvrđenog slučaja kovida nije drastično uticalo na tok studija, s obzirom na to da radim na Institutu, dok su doktorandi koji rade na univerzitetu morali stati sa svim eksperimentima, jer je i univerzitet zatvoren istog dana kada je potvrđen prvi slučaj oboljenja. Nekih pretjerano strogih mjera nije bilo jer su se ljudi pridržavali preporuka”, govori Jelena.
Jelena je u Prijedoru završila osnovnu školu i gimnaziju, kao i osnovnu i srednju muzičku školu, odsjek za muzičkog saradnika-teoretičara. Preporuku nastavnika da pohađa dvije srednje škole istovremeno prihvatila je sa oduševljenjem, ne sluteći koliko će joj to donijeti obaveza, odogovornosti, manjka sna i slobodnog vremena.
“U prvom srednje često sam bila na raskrsnici između upornosti i odustajanja. Dosta razgovora sa sestrom i roditeljima pomoglo mi je da ne odustanem. Kasnije, odustajanje više nije bilo opcija, osim u naletima panike pred kraj školske godine. Zvučaće kao kliše, ali sve bih isto ponovo, jer su me sve te obaveze pripremile za ono što je kasnije slijedilo – spremanje ispita i pomjeranje sopstvenih granica”, prisjeća se Jelena.
Studije biologije nisu bile njen prvi izbor. Željela je studirati medicinu ili veterinarsku medicinu, ali je shvatila da je preosjetljiva za te profesije. Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu posebno je zahvalna na prilici da ide na razmjenu studenata u Finsku na trećoj godini studija. Preko programa Evropski kampus /Campus Europae/ provela je cijelu akademsku godinu na Univerzitetu Istočne Finske.
“Na početnim predavanjima studenti se prvo upoznaju sa strukturom i organizacijom Univerziteta, a potom kako i gdje potražiti pomoć ako se osjećamo usamljeno, ako nam nedostaje porodica i ako imamo bilo kakve krize. Najviše mi se dopao veoma opušten, ali konstruktivan način rada. Profesore smo zvali njihovim imenima, bez titula, jer se oni sami postavljaju kao jednostavni ljudi. Pristup uzajamnog poštovanja, bez obzira na starosnu dob i nivo obrazovanja, pomogao mi je da se oslobodim i lakše napredujem”, ističe Jelena.
Ona podsjeća da Finska ima jedan od najuspješnijih obrazovnih sistema u svijetu, da se sistem konstantno mijenja i razvija, da smatraju da su za to zaslužni učitelji i da se zbog toga najteže upisati na studij namijenjen učiteljima. Svi ovi razlozi uticali su na odluku da Jelena i tokom master studija ide na razmjenu u Finsku, ovaj put na Univerzitet u Turkuu.
“Bilo je puno lakše, jer sam ovaj put imala stipendiju programa Erazmus plus. Odradila sam tromjesečnu praksu u laboratoriji za istraživanje RNK polimeraze, glavnog enzima tokom sinteze RNK. U opet opuštenoj, ali radnoj atmosferi, učila sam kroz stvarne eksperimente, bez ikakve bojazni i bez štednje hemikalija i kratkoročne opreme, kao što su nastavci za pipete, tubice i slično”, kaže Jelena.
Po završetku master studija, prema preporuci profesora koji joj je predavao na Univerzitetu u Novom Sadu, doktorske studije upisala je u Bratislavi. Nakon doktorskih, planira upisati i postdoktorske studije, i to, ako bude mogućnosti, u nekoj od skandinavskih zemalja zbog veoma visokog stepena razvijenosti nauke.
“Biologija kao nauka zaslužuje bolji položaj. Na primjer, tokom studija nisam mogla konkurisati za stipendiju grada Prijedora, jer biologije uopšte nije bilo na listi, a bilo je zanimanja koja nisu deficitarna. Iskreno se nadam da sada nije takva situacija i da će biologija biti više cijenjena. Ako ništa drugo, bar se sada, tokom pandemije, uvidjela važnost molekularne i mikrobiologije, istraživačkog rada i nauke uopšte. Pa, možda i ja jednom budem tamo, dio tog društva, gdje i pripadam”, naglašava Jelena.
Gitara je s njom u Bratislavi. Koncerte i muzička dešavanja posjećuje često, kao i horska koja joj bude uspomene na srednjoškolske dane, kada je pjevala u prijedorskoj “Vili”. Često odlazi u azil za pse koji pruža mogućnost posjetiocima da provedu vrijeme sa psima i da ih prošetaju. U Prijedor dolazi tokom praznika i godišnjeg odmora, mada bi voljela da može i mnogo češće, jer joj nedostaju porodica, kuća i jedan razigran pas, samojed Sultan.
“Snažno sam vezana za roditelje, kao i sestre koje su dosta starije od mene, pa sam odrastala pod njihovim budnim okom. Rođena sam u jeku rata, kad je starija sestra imala 15, a mlađa 12 godina. Mislim da je tata očekivao sina, ali dođoh ja. Odrastanje i djetinjstvo bili su bezbrižni, nikakvo izobilje, zlatna sredina, uz jako mnogo razgovora, bez ikakvih represivnih metoda i uz rano razvijanje radnih navika”, sjeća se Jelena.
Jelenini roditelji su penzioneri, jedna sestra je diplomirani vaspitač, a druga inženjer građevinarstva, živi i radi u Švedskoj 20 godina i, kao i njeni roditelji, takođe ima tri kćerke. Sestre su roditeljima i finansijski pomagale da školuju Jelenu, koja sada ima svoja primanja i u mogućnosti je da pomaže roditeljima u kućnom budžetu.
