S novim gradonačelnikom Prijedora, Daliborom Pavlovićem, razgovarali smo u Babićima, njegovom rodnom mjestu, tamo pod Kozarom gdje je davne 1962. godine sniman i legendarni film „Kozara“. Ima tu neke pobjedničke simbolike, pa su tako Babići, doduše još uvijek bez asfalta, postali logičan izbor da novog gradonačelnika, upravo tu, upoznamo i privatno. Ako tom dodamo to da je on u svom selu, u domaćinskom okruženju kojeg vodi čvrsta ruka majke Milene, u cijeloj predizbornoj frci, pa i sad „kad je oko njega poprilična gužva i znanih i neznanih“, nalazio oazu mira, sve je jasno. I riješeno je, u Babićima nas Dalibor, nakon kraćih, ranijih dogovora, dočekuje uz širok i srdačan osmijeh.
Dječački rekli bi, jer u krajnjem on je do sada i najmlađi gradonačelnik Prijedora kojeg bi upravo zbog tog osmijeha i iskrenog sjaja u oku, mnoge naše starije sugrađanke poželjele za sina, a neke bogami, mada je uveliko srećno oženjen i otac četvorogodišnjeg Petra, i za zeta. Iskreno se smije i na tu opasku, a onda ozbiljno objašnjava da u svemu što radi, ipak traži smisao. Bilo da je to politika kojom se bavi eto već 16 godina, silni poslovi na imanju, od oranja do sadnje novih voćkica, posla rukovodioca Filijale Fonda zdravstvenog osiguranja, ili neki od hobija u kojim je zbog visine od dva metra košarka bila njegov izbor. Lični izbor je i vrijeme za porodicu, prijatelje, neke akcije u kojim je zahvaljujući njemu i ekipi iz sela izgrađena i crkvica na brijegu iznad samih Babića.
– U svemu što radiš moraš biti odmjeren i normalan čovjek. Kad je politika nekom primarna, onda je on samo u tom. Nema širine – tvrdi i dodaje da se politikom, „kako se ona ne bi bavila njim“, počeo baviti još za studentskih dana buntovno izabravši SNSD. Ništa se u životu ne dešava slučajno, a eto u njegovom su se baš poklopile neke kockice. Uz pomoć drugara iz djetinjstva Željka, Gorana i Siniše prvo je u život vratio mjesni odbor SNSD-a u Babićima, čiji je predsjednik bio od 2006 do 2017. godine.
– Bukvalno smo išli od kuće do kuće, razgovarali s ljudima i onda na jedan od prvih sastanaka dolazi nam 75 ljudi. U tako malom selu, na mjesnoj izbornoj konferenciji, učionica dupke puna. Vlado Reljić i Boško Torbica koji su tad došli iz Opštinskog odbora stranke bili su oduševljeni – prisjeća se Dalibor tih svojih prvih političkih „trica“. Nakon tog izabran je za predsjednika IO mladih u OO SNSD-u, a 2008. godine sa 1.035 glasova postaje i jedan od najmlađih odbornika u opštinskom parlamentu.
– Tad mi je mnogo pomogao moj otac – kaže Dalibor koji je nakon završenog fakulteta, u opštini, odradio i pripravnički staž.
Posljednji radni dan nije zaboravio. Do nesuđenog razgovora, gdje su on i još šest pripravnika, tražili samo objašnjenje da li ostaju ili ne, ipak nije došlo. Dragutin Rodić, isti onaj kojeg je 12 godina kasnije bukvalno pomeo na izborima, nije ih primio na razgovor.
-Načelnike odjeljenja u kojim smo radili obavijestio je da ne ostajemo, a oni su potom zvali nas, da nam to kažu. Bilo bi korektno i ljudski da nas je tad primio, no tad sam sebi rekao „nema veze vratiću se ja u opštinu“. I bilo je tako, vratio sam se godinu kasnije kao odbornik. I evo sad nakon 12 godina, i na velika vrata kao gradonačelnik – priča Dalibor i dodaje da je na kraju ispalo dobro što je bilo tako. Jer da je ostao, vratio bi mandat, ne bi u nekoliko navrata bio odbornik, ne bi se kandidovao za gradonačelnika i na kraju na izborima, s 3.750 glasova više, ubjedljivo pobijedio tog istog Rodića, na ovim izborima kandidata DNS-a za gradonačelnika.
Sudbina valjda. A od onog svečanog otvaranja velike boce šampanjca kojom je s timom saradnika proslavio pobjedu, iskreno to priznaje, nije se mnogo šta promijenilo u njegovom životu. Ne računa li se mnogo veći broj poziva, znanih i neznanih koji ga svakodnevno kontaktiraju.
– Ljudi koji mi pišu poruke, sreću me na ulici, čestitaju i pozdravljaju. Ja sam isti, isto funkcionišem, radim, idem na kafu s istim krugom mojih prijatelja. Volim da dođem u Babiće, da popijem piće s ljudima s kojim sam odrastao ili da oni dođu u Prijedor kod mene. Ni ta pozicija neće puno uticati na mene da budem drugačiji čovjek, jer takav kakav sam želim da ostanem. Možda ću u trenutku kad uđem u kabinet postati svjestan gdje sam došao, šta sam i na kraju kolika je odgovornost, pa i moć te funkcije. Ni u kom slučaju ne želim da to zloupotrijebim, već samo da se posvetim svim građanima ovog grada i da radim domaćinski – kaže Dalibor.
U Babićima pokazuje kako izgleda to domaćinsko ponašanje.
– Prije dvije i po godine umro mi je otac. Naslijedio sam preko 50 dunuma zemlje. Imam voćnjak sa stotinu sadnica, sve popratne objekte, štalu, garaže, traktor, samohodnu kosilicu, prikolice, svu mehanizaciju koja treba jednom seoskom imanju. To je moj otac imao, ja sam to naslijedio i ništa od tog nisam prodao. Niti pomišljam da to prodam. To je nešto što meni ostaje kao uspomena i nešto čime ću se baviti, kad budem imao malo više slobodnog vremena. Prošle godine smo posijali kukuruz, nekoliko dunuma, jer majka ima kokoši, manje stado ovaca, držala je i tovne svinje, ranjenika, sve dok nije bio krmokolj. I to smo završili – kaže Pavlović koji na pitanje „kakvi su njegovi čvarci?“ kroz smijeh odgovara“ da su čvarci iz Babića i Pavlovića najbolji“. Samo da se zna.
– Tako domaćinski planiram i da se odnosim i prema svom gradu. Prvo moram pogledati šta ima u kasi, a onda odrediti prioritete – kaže novi prijedorski gradonačelnik svjestan da ga u naredne četiri godine čeka puno posla, jer i dalje stoji konstatacija, ona iz predizborne kampanje da je Prijedor grad nezavršenih projekata.
– Oko nekih projekata neće trebati mnogo para, samo ih treba realizovati, no moramo očistiti Miloševicu, treba očistiti Gomjenicu i to planiramo negdje u martu, kanal Puharske i baviti se ozbiljno privredom i zapošljavanjem ljudi čija plata ne smije biti manja od 700, 800 maraka. To nam je broj jedan. Planiram raditi timski i prvenstveno u saradnji s građanima. Valja poslušati sve dobre ideje i prihvatiti ih. Nisam sujetan čovjek i nemam problema s tim – kaže Pavlović.
Nada se i da će kad se sve posloži i uhoda biti valjda vremena i za malo opuštanja, uz neki drugarski fudbal i košarku. Njih je tokom kampanje malo stavio u stranu.
– Volim to, kao što volim ove dolaske u moje Babiće. Tu se ama baš ništa neće promijeniti. Volim sjesti na traktor, kupiti šljive, peći rakiju. To je neka porodična tradicija. Planiram podmladiti zasade voća. Ono što nisam ranije uradio. Sve to sam radio i kao rukovodilac filijale Fonda, i u vrijeme kad sam bio odbornik i šef kluba odbornika… Sve to uz odgovornost nosi dodatni stres, a nema boljeg načina da ga se riješiš nego tako da dođeš ovdje, ostaviš telefon po strani, bar na sat-dva, uzmeš kosilicu i kosiš ili uđeš u voćnjak ili njivu i radiš. Ovo je moja oaza mira i opuštanja – iskren je Pavlović koji ima ogromnu podršku u majci Mileni.
Ona ga hvali da je dobar sin, odgovoran, vrijedan, pažljiv. Kaže nam da su joj svi redom u selu čestitali kad je pobijedio, a nju su u trenutku dok je na televiziji gledala kako proglašava pobjedu oblile suze, ali one radosnice.
– Prvo sam se isplakala, pa tek onda nastavila gledati. To samo majčino srce može znati, a teško mi je bilo što mu ćaća to nije dočekao, da vidi kud ga je uputio – priča s puno emocija majka Milena.
Ima još dvije kćerke, no svi su u Babićima kad dođu kod nje, u porodičnu kuću, ipak samo njena djeca. Tu titula nema.
– Jedna kćerka je doktor, ali ovdje to nije. Tako i moj Dalibor, kad dođe ovdje radi sve što treba. I uvijek me posluša. Kad baš vidim da ne može, da nema vremena, onda zovem nekog, obično iz komšiluka da pomogne – kaže majka Milena.
Sad je doduše više zovu nego ranije, ali ni ona se neće mijenjati.
– Sve ostaje po starom – kaže dok nas nutka domaćim jabukama.
Pred kućom, dok nam pokazuje kojim je putem pješačio prema Osnovnoj školi u obližnjoj Lamovitoj, srdačno se pozdravlja sa još jednim Pavlovićem. Ovaj put Miroslavom. I on kroz smijeh dodaje „da će oni s prezmenom Pavlović sad biti malo poznatiji“. Miroslav i Dalibor zajedno su od školskih dana.
– Odrasli smo zajedno, zajedno išli u školu, rođaci smo i komšije – otkriva Miroslav. Kad je čuo da je Dalibor u trci za gradonačelnika iskreno se obradovao.
– Imao sam neku nadu da će baš on pobijediti i drago mi je što je tako. Što je iz mog sela, iz našeg kraja. On je veliki domaćin i dobar čovjek. To svi znaju – hvali ga od srca Miroslav.
Dalibor ima još nekih obaveza kod kuće. Moraju se unijeti drva, skloniti neke klupe iz dvorišta, da ne kisnu. Sluša se majčina i tu nema pogovora. Dok odlazimo iz Babića istim onim makadamom kojim smo došli, opet pogled na Kozaru, pitome voćnjake, nekoliko kuća u nizu u sokaku u kojem su svi Pavlovići…Da, ima tu pobjedničke simbolike i istine u priči da oni najviši i prvi, s lakoćom zabijaju pobjedničke „trice“.
