Naši politički sokaci obiluju političarima-kriptoanalitičarima globalnih svjetskih kretanja, koji svoje impresije onda transmituju u komšiluk nudeći se svakoj nagovještenoj moći i nadajući se ličnom političkom napretku. Danas, kada se novi totalitarizam globalno digitalno etablira, možeš u istom interesu i po istom principu da pljuješ na kilometar ili hiljadu kilometara. A u našem malom sokaku to se teško propušta.
Ko god hoće da da neku ostrašćenu ili pljuvačku izjavu protiv Dodika, ne mora dugo da čeka i pozvan je da nakon kraćeg boravka u redu sa prijavljenim za istu rabotu odapne šta god i koliko god želi. Važno je da je sočno i pogodno za naslovnu stranu. Mnogo medijskih kuća ili portala ima stalnu akciju „Popljujte Dodika”. U nedostatku novih pljuvača da akcija ne propadne, mnogi se vraćaju i po nekoliko puta a to su uglavnom izborni gubitnici ili politički očajnici. Ko god misli da je tu Dodik jedina meta naivan je ili dobro plaćen. Dodik je suštinski samo alibi za reciklažu neostvarenih planova za razvlašćivanjem Republike Srpske.
Dok je bio u bolnici, u decembru, više su napadali njegovu kćerku, tako da su u decembru Gorica Dodik i Sonja Karadžić bile najnapadanije žene u Srpskoj, a konačna meta je bio naravno Dodik. Zajediničko im je da su kćerke bivših predsjednika Srpske. I to iz različitih stranaka.
Da se razumijemo, ima mnogo toga u Srpskoj što jeste za kritiku i što se može vezati za vladajuću stranku ili koaliciju, ali se ne može od toga praviti postavku da se „za ovakvu Srpsku nismo borili, da je Srpska najgora od svih” i da nam „ovakva Srpska ne treba”. Ti koji to rade usput pozivajući na međusobne sukobe a ne čuju u pozadini povike „Tekbir” ni „Alahu akbar”.
Stari stereotipi da sve srpske lidere koji su legitimno izabrani da čine sistem vlasti treba ili optužiti za ratne zločine ili kriminalno-pljačkaške aktivnosti, a bošnjačkim u sjenci te harange omogućiti tihu ekstremističku ekspanziju, ponovo je na sceni. Čeka se samo da im Bajden pomogne, jer misle da američki predsjednik nema prečeg posla od toga.
Sjećam se kada je rušena harizma Radovana Karadžića 1996-1997 u korist dovođenja Biljane Plavšić. Glavna laž, a u suštini optužba je bila da je Karadžić odnio 3,6 miliona maraka iz Prijedorske banke. Maltene ušao na šalter i stavio u torbu. Čim je to propalo optužen je za ratne zločine. Biljana Plavšić, nakon što je imala doček na Jelisejskim poljima i bila kratkotrajni međunarodni favorit, završila je u Hagu mnogo prije Radovana.
Vidite li sličnost tadašnje Prijedorske banke sa Bobar bankom skoro i sličnim bankama u slučaju targetiranja Milorada Dodika. A tek koliko se njih nudi da budu međunarodni favoriti za drugačiju nacionalnu postavku i politiku Republike Srpske možete kristalno vidjeti u navedenoj akciji „Popljujte Dodika”.
Trenutno je lajtmotiv pravoslavna ikona Ruske pravoslavne crkve, pogrešno nazvana ukrajinska ikona, preko koje se pokušava ubaciti klip u odnose Srpske sa Rusijom. Nevjerovatan broj političara iz Srpske se regrutuju kao dobrovoljci u zaštiti nejasnih ili nepostojećih ukrajninskih interesa, jer se rukovode maksimom što je loše za Dodika za njih je sigurno dobro, pa ako je dobro i za Ukrajinu, Bakira, Turkovićevu nije problem, progutaće se. Jednako neuspješno ubacuju klipove u odnose Vučić – Dodik odnosno Srpske – Srbije. I jedni i drugi odnosi nikad nisu bili bolji. Tim je bijes veći, riječnik primitivniji, a postupci pljuvača sve ostrašćeniji, na rubu poziva na ustanak.
Nevjerovatno, ali naši avanturisti zajedno sa tradicionalno srbofobnim liderima iz FbiH se stvarno nadaju da će im novi predsjednik SAD Bajden mnogo pomoći, pa su podigli glas na veću intonaciju.
(Pročitajte prethodnu kolumnu „Urlik Hijena”.)
I na kraju, šta stvarno može mnogo da se promijeni dolaskom Bajdena i njegove administracije?
Objektivno malo toga može da se mijenja, jer Donald Tramp osim što je pogasio sve američke ratove po planeti (to će mu biti i ostati najpozitivnija slika iz mandata), nije mnogo mijenjao spoljnopolitičke pravce. Amerika je dobro uzdrmana i podijeljena a uticaj ekstremnih pokreta tipa antife sa jedne ili desnih organizacija sa druge strane, biće opterećujući faktor za njenu stabilnost. Potpuni krah neoliberalizma ne može se zaustaviti digitalnim totalitarizmom sa medijskom torturom i korporativnim preuzimanjem političkih pravaca i modela, ali i nadležnosti koji će dominirati i nad američkom državom i ustavom. Nemoguće je pretpostaviti da je u SAD-u moguće uvesti otvoreni naddržavni sistem sa odabranim korporativnim terorom društvenih mreža i medija nad svetinjom slobodne riječi i demokratskog poretka na kojima je Amerika postala velika. Sama inauguracija novog predsjednika SAD, u kojoj trebaju biti desetine hiljada vojnika, policajaca i čuvara uz neviđen strah i mjere bezbjednosti, više liči na afričke diktatorske predstave, a ne praznike američke demokratije. U duhu toga poređenja Lukašenko se već doima kao veliki demokrata. Kina, Rusija i Indija su već prejake supersile, a i evropske sile su danas daleko od poslušnih partnera. Ni neki novi rat neće biti lako početi bez rizika za potpuni unilateralni fijasko, a nova administracija u konstituisanju pogotovu neće podržati pokliče „Alahu akbar” u nekoj FBiH. Naravno ni već poslovične međusrpske gluposti i svađe nemaju nikakav uticaj na globalne tokove, ali nama zaista mogu da nanesu nemjerljivu štetu. Dakle, pamet i dogovor i unutar Srpske i unutar BiH je jedino rješenje koje ima budućnost i jedini je način da mirno živimo. A ni Srbija neće oslabiti.
