S kadionicom, u koju je stavio hladan tamjan, Teodosije je tražio mjesto gdje bi se nastanio i osnovao manastir, i zaustavi se onde gdje se ugljevlje razgori samo od sebe. Tu se nastanio i otpočeo izgradnju manastira. Uskoro se oko njega sabralo mnogo monaha raznih jezika. Zato je on sagradio po jednu crkvu za svaki jezik, te se tako istovremeno služilo i pojala slava Božja na grčkom, jermenskom, gruzijskom itd. No, u dan pričešća sva bratija sabirala se u veliku crkvu u kojoj se služilo na grčkom jeziku. Trpeza je bila zajednička za sve, zajednička i sva imovina, zajednički trud, zajedničko trpljenje, a nerijetko i – gladovanje.
Teodosije bješe uzvišeni primjer života svima monasima, primjer u trudu, molitvi, postu, bdijenju i u svima hrišćanskim dobrodeteljima. I Bog ga obdari darom čudotvorstva, te je mogao iscjeljivati bolesne, na daljinu se javljati i pomagati, zvijeri krotiti, budućnost predviđati, hljeb i pšenicu umnožavati. Bješe mu molitva na usnama danju i noću.
Njegova molitva glasi ovako:
– Potocima tvojih suza besplodnu pustinju si obrađivao i uzdasima iz dubine duše, umnožio si velikim trudom svoje talente. Bio si svijećnjak svijetu, sijajući svojim čudesima, Teodosije oče naš: moli Hrista Boga, da spase duše naše.
Izvor: ATV