Ovo je predsjednik trebao da nam kaže kada je on rušio i iskopavao kuću. Kada je progonio, hapsio, žario i palio. Mi i da hoćemo da rušimo ostalo je malo čega
Piše: Goran Danilović
Juče je, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović izjavio; „Ako neko iz naše kuće, ili izvan nje želi da nam sruši kuću, nema toga što je nedozvoljeno“ Ovo je predsjednik trebao da nam kaže kada je on rušio i iskopavao kuću.
Kada je progonio, hapsio, žario i palio.
Mi i da hoćemo da rušimo ostalo je malo čega. Nažalost, nismo znali da je sve dozvoljeno pa da ne damo ni po koju cijenu da se mrcvari naš dom, da se pljačka nemilošću krvnika, da se raznosi negdašnja teška i jedva stečena muka.
Đukanović bi bio ono što nije kada bi makar jednom priznao da je ova naša kuća davno zapaljena i iznutra gorela decenijama.
On i njegovi stražari domovine krečili su je spolja dok se raspadala iznutra. Raznosili su je na bruto i na neto. Vadili su dušu na konac i na konop. Srušeno se ne ruši.
A nema toga što nije dozvoljeno kada se kuća brani? I zaista, tako bih od srca aplaudirao da ne znam ko to govori?
Naša nesreća je, međutim, što nije bilo toga što nije dozvoljeno kada su nam rušili domove.
Danas, na veliku nesreću, živimo od tuđeg novca, u tuđoj kući, podstanari smo kod „svijetle majke“, zadužili smo djecu i nadamo se u unučad da nam povrate svetinju doma koju su neki besomučno i bezdušno podvodili bijelom i crnom svijetu.
