Azmir Osmanović, najmlađi od 19 sahranjenih u Potočarima 11. jula, bio je vojnik, a ne civil. Kao borac tzv. Armije BiH poginuo je u minskom polju u Poljancima, 10 kilometara vazdušne odatle. Tamo su i pronađeni njegovi posmrtni ostaci. To je potvrdio i i njegov brat Azir, koji radi u Memorijalnom centru Potočari.
– Brat se odvojio sa jednom grupom dječaka koji su išli s njim, krenuli u srednju školu u Srebrenici. Onda su lutali šumama, vrate se blizu mjesta Šušnjari, odakle su krenuli sa kolonom preko šume, odakle su krenuli i na tom mjestu Poljanci nagaze na minsko polje i moj brat je tu prvi poginuo, tu su poginula i ostala dvojica dječaka – kazao je Azir Osmanović, kustos Memorijalnog centra Potočari.
Grupa koju pominje Osmanović, zapravo je vojna kolona koja se probijala prema Tuzli. Od 19 sahranjenih, najmanje njih 15 su bili pripadnici tzv. Armije BiH. Tako stoji u evidenciji federalnog Ministarstva za pitanja boraca. Haški tribunal nije proveo istragu na pravi način, kaže Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih.
– Vojna kolona koja je krenula u proboj prema Tuzli i koja je bila borbena kolona, koja je imala operacije i sukobe sa Vojske Republike Srpske, je legitimni vojni cilj, i oni ne mogu biti žrtve zločina, kako to Bošnjaci pokušavaju predstaviti i kako to međunarodna zajednica verifikuje – rekao je Kojić.
Fikret Kiverić, drugi maloljetnik sahranjen u Potočarima, takođe je bio vojnik Armije BiH. O mobilizaciji muškaraca od 16 do 60 godina postoji dokumentacija.
– Oni su pozvali sve one koji se mogu smatrati vojno sposobnim da krenu u proboj prema Tuzli kao formacijska, kao borbena vojna kolona – dodao je Kojić.
Značajan dio tih vojnika, čak i prema podacima bošnjačkih obavještajnih službi, poginuo je u međusobnim sukobima. Zločine nad nevinima, niko iz Republike Srpske ne spori, kaže Kojić, ali oni nikako ne mogu da budu nazvani genocidom
