“Poginuli smo jer smo Crnogorci? I jesmo, ali davno, i to ćutke i bez opaljenog metka. Poginuli u nemaštini svega i imanju svačega.”
Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore
Poginuli smo jer smo Crnogorci, izjavila je gospođa, bivša direktorica škole!
Dragi Bože!
Taman kada čovjek poželi da se obrati Ministarstvu Prosvjete i zatraži objašnjenje oko nekoliko postavljenja – kako i zašto se to događa, shvatite da su slučaj ili dva samo povod jednoj organizovanoj akciji da se do zadnjeg daha brani svaki pedalj davno otetih položaja i privilegija.
Svaki smijenjeni direktor odjednom je „profesionalac“ i bogougodni „starosjedjelac“ na mjestu na kojemu je.
Na stotine škola u Crnoj Gori i svi misle isto. Svakoga je potonji ministar prosvjete Damir Šehović ili koji od njegovih DPS prethodnika izabrao po profesionalnim i neutralnim pravilima? Nije bilo ničega od onog „prepoznavanja terena“, nije se dešavalo da nastavnici i profesori fizičkog vaspitanja po deceniju ili više vedre i oblače u prosvjeti? A ko je god ranije postavljen nije bilo tog pritiska javnosti da ga ministar razriješi ili ga se odrekne?
Poginuli smo jer smo Crnogorci!?
E, tako ginuo svaki narod i narodnost.
Od toga metka je bilo najljepše poginuti u minule dvije decenije. Taj „krvavi“ Grahovac će se pamtiti po dobijenim stanovima i privilegijama, po odanosti dželatu do posljednje kapi naše krvi.
Gospođa je poginula jer je smijenjena sa mjesta direktorice Osnovne škole? Pa ako je to pogibija 90% prosvjetnih radnika u minulih dvadeset godina su mrtvi držali časove?
Sad su sva postavljenja izjednačena sa Darom bez obzira i na promijenjen stav Ministarstva?
A ko je to ranije promijenio stav? Đukanović? Marković? Šehović? Bošković? Ono kad je generalni sekretar Predsjednika države snimljen sa kovertom i kada su desetine hiljada ljudi izlazile na ulicu – je li Stijepović i danas kod Đukanovića?
Poginuli smo jer smo Crnogorci?
Kao ono što je izginula Verica Maraš na prvoj liniji fronta braneći podrume Šipčanika?
Kao ono što je „poginuo“ Petar Ivanović braneći doljanske njive, gradine i vinograde? Ono kad mu je stara majka prala krvave aljine i tri tovara blaga?
Kao ono što su mrtvi padali pod teretom otpremnina? Kao kad je crnogorska krvca profesora Bjelice lila niz citate i naučne radove, kad se stakala bujica i liptanje niz pokradene doktorske teze i naučne radove?
Poginuli smo jer smo Crnogorci?
I jesmo, ali davno, i to ćutke i bez opaljenog metka. Poginuli u nemaštini svega i imanju svačega.
