Sa Kristijanom Šmitom sve je počelo tako što nije uspio postati predsjednik „Hans Zajdela“, njemačko-bavarske političke fondacije, zato što se tome usprotivio Markus Zeder, bavarski premijer.
Ovo je za Šmita bio drugi promašaj, jer zbog zalaganja za nastavak korištenja kancerogenog herbicida glifosat nije nastavio mandat ministra poljoprivrede u njemačkoj Vladi.
Nakon dva promašaja nešto mu se moralo naći – da bude zvučno i dobro plaćeno. Onda se pojavljuje spasonosno rješenje – smijeniti patuljka iz zaboravljene zemlje i namjestiti Šmitu dobro plaćeno mjesto, uz pripadajući sarajevski građanski fes. O tome je početkom godine pisao novinar Mihael Martens u Frankfurter algemajne cajtungu pod naslovom: „Novi jahač mrtvog konja?”
Naravno, Šmit je bio tek prijedlog koji je u konačnici trebao zvaničnu potvrdu Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, što bi bilo u skladu s Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma. Tada to nije bilo sporno, što navodi i Šmitov nekadašnji kolega i poslanik u njemačkom Bundestagu, Štefan Švarc: “Neće biti novog visokog predstavnika bez sporazuma u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, a tamo pet članica ima pravo veta”.
Da to neće ići vidjelo se prilikom razmatranja izvještaja Valentina Incka 4. maja ove godine, kada je Rusija u Savjetu bezbjednosti tražila bezuslovno zatvaranje OHR. Zato su 27. maja navrat-nanos ambasadori nekoliko zapadnih zemalja u Sarajevu, koji sebe nazivaju Upravnim odborom PIK (nepostojećeg, jer se raspao još 2000. godine), kako kažu „službeno imenovali Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika“. Naravno, Rusija je tada rekla „ne“, jer bi to značilo kršenje člana 41. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima kojim se izričito zabranjuje miješanje ambasadora u unutrašnje odnose u zemlji domaćinu, tj. u BiH.
Rusija, Kina i Savjet bezbjednosti
Potom je to isto Rusija ponovila u Savjetu bezbjednosti 29. juna 2021. kada je Bisera Turković počinila krivično djelo zloupotrebe položaja, govoreći u ime BiH, a bez saglasnosti Predsjedništva BiH kao ustavnog organa koji vodi spoljnu politiku. Ruski ambasador u UN Vasilij Nebenzja je na to izjavio kako “ona nema zakonito pravo da govori u ime sva tri naroda u BiH pred Savjetom bezbjednosti, već da je iznijela lično mišljenje”. Nebenzja je u ponovio kako Rusija nije saglasna sa imenovanjem Šmita za novog visokog predstavnika. “Imenovanje nije legitimno, niti ima političku podršku Savjeta za implementaciju mira. Uvijek smo spremni razgovarati o pronalasku rješenja, ali ovo je pokušaj da se izabere kandidat za visokog predstavnika bez podrške Savjeta bezbjednosti i jedne strane u BiH (Republike Srpske) čime on ne bi imao legitimitet”, rekao je on.
Kineski ambasador u UN Geng Šuang rekao je na sjednici da “niko ne treba da se miješa u unutrašnja pitanja drugih zemalja, uključujući i ona koja se tiču BiH”. Zatim je rekao da je Kina oduvijek poštovala suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet BiH.
Na sve to, Rusija je, uz podršku Kine, Savjetu bezbjednosti podnijela prijedlog rezolucije kojom se potvrđuje imenovanje Šmita za visokog predstavnika, ali sa rokom do 31. jula iduće godine i bez korišćenja tzv. „bonskih ovlašćenja“. Činilo se da je to kompromisni prijedlog kojim bi se spasila čast onih čiji su sarajevski ambasadori nelegalno „imenovali“ Šmita, ali glasanjem 22. jula ta rezolucija nije usvojena. „Za“ su glasale Rusija i Kina, dok je ostalih 13 članica bilo uzdržano. Ovakav rezultat glasanja definitivno je odredio da Kristijan Šmit nije imenovan za visokog predstavnika, čime nije ispunjen bitan uslov iz Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma.
Ruski predstavnik primio je ovu odluku sa žaljenjem i zamolio članice Savjeta “da ne prave dalje destruktivne korake. Žalimo što Savjet bezbjednosti nije usvojio rezoluciju i što nije ovjerio kandidaturu Kristijana Šmita čime je ugrozio legitimitet njegovog postavljanja”. Predstavnik Kine rekao je da po Dejtonskom sporazumu Savjet bezbjednosti igra najvažniju ulogu u postavljanju visokog predstavnika, te da ignorisanje ove činjenice i postavljanje visokog predstavnika mimo Savjeta bezbjednosti nije dobro i preporučljivo. “Bonska ovlašćenja predstavljaju poseban problem i imala su koristi u određenim okolnostima; sada zadržavanje visokog predstavnika i bonskih ovlašćenja nije ni potrebno ni poželjno, jer je zemlja ostvarila veliki napredak”, istakao je predstavnik Kine u Savjetu bezbjednosti.
Sa ovakvim ishodom ispalo je da Kristijan Šmit nije imenovan na zahtjev strana potpisnica Aneksa 10. (tome se usprotivila Republika Srpska na osnovu zaključaka Narodne skupštine od 10. marta 2021), niti je to učinio/potvrdio Savjet bezbjednosti kako predviđa Aneks 10. Tako Kristijan Šmit nema saglasnost strana potpisnica Aneksa 10, niti saglasnost Savjeta bezbjednosti. Ovaj dupli dekung protiv Šmita izboksovale su zapadne zemlje u jalovom nastojanju da prstima i selotejpom začepe sve rupe iz kojih ističe rok postojanja antidejtonske BiH, ustanovljene nelegalnim intervencijama visokih predstavnika i Ustavnog suda BiH sa bošnjačkom većinom, kojoj uvijek pripadaju i trojica stranih sudija.
Istekao rok BiH
Rok trajanja nazor i nahero sklepanoj Bosni i Hercegovini odavno je istekao. Pogotovo kada imamo u vidu šta je bio plan u pripremi Dejtonske konferencije, kada je važio stav iskazan u dokumentu savjetnika za nacionalnu bezbjednost Sendi Bergera i Stejt departmenta, po kome „treba pritisnuti Bošnjake da dozvole Srbima sprovođenje referenduma nakon dvije do tri godine, jer ako Bošnjaci ne mogu ubijediti srpsku populaciju da je njihova budućnost u reintegraciji, nema svrhe blokirati mirno razdvajanje po uzoru na čehoslovački model”.
A Bošnjaci, ne samo da nisu pokušavali ubijediti Srbe (a ni Hrvate) da je budućnost zajednička u BiH kao ravnopravnoj zajednici, već su činili i čine sve suprotno od toga. Hrvate šamaraju birajući treći put bošnjačkog ljiljana Komšića u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih u Parlamentu i Vladi Federacije BiH, a Srbe svakodnevno optužuju za lažni genocid(e), agresiju, etničko čišćenje po kome je Bošnjaka – Muslimana više nego prije rata u BiH. Uz to u Srpskoj ima 15 odsto Bošnjaka, a u Federaciji tek 2,5 odsto Srba.
Prva stvar kojom se Šmit zahvalio Incku na nametanju zabrane negiranja tzv. „genocida“, stavlja ga u isti koš sa proizvođačima netrpeljivosti i produbljivanjem sukoba i nestabilnosti. Taj „genocid“ možda nabolje definiše Noam Čomski, jedan od nekoliko vodećih svjetskih intelektualaca. „Ako hoćete da ono što se dogodilo u Srebrenici nazovemo genocidom, onda za pravi genocid moramo da nađemo neko drugo ime“, kaže Čomski. Očekujemo da SDA-ovo Tužilaštvo BiH otvori predmet „Čomski i drugi“, a da ih SDA-ov Sud BiH hitno osudi na višegodišnju robiju. Nije Čomski jedini, jer tako javno govore i brojni drugi svjetski autoriteti, što je potvrdio i nedavni Izvještaj međunarodne nezavisne komisije za događaje u Srebrenici.
“Podlac, lažov, palikuća…”
Zato je podlac i lažov, nakon podnesene i prihvaćene ostavke, postao i palikuća, postupajući po bjesomučnim zahtjevima bošnjačkih struktura. Inckov zakon je otrovni dar za Bošnjake kojim je učvršćen nepovratni raspad „male Jugoslavije“. Incko je time od BiH kao države-agonije napravio državu-haos, uživajući u tome. Još pokušava biti sarkastičan, govoreći da je očekivao burniju reakciju iz Republike Srpske. Nije očekivao jedinstvo svih srpskih političkih stranaka u suprostavljanju nametnutoj zabrani negiranja genocida.
Evropske institucije su odavno kritikovale djelovanje visokih predstavnika. Tako Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, čiji je Bosna i Hercegovina punopravni član, još 23. juna 2004. godine usvaja Rezoluciju 1384 o „Jačanju demokratskih institucija u Bosni i Hercegovini“. Tu se između ostalog kaže: „Obim OHR-a je takav da, u svakom smislu, predstavlja vrhovnu instituciju sa ovlaštenjima u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Skupština smatra da je nepomirljivo s demokratskim principima da OHR bude u stanju da donosi izvršne odluke, a da za njih ne snosi odgovornost, niti obavezu da opravda njihovu validnost, a da pri tome nema pravnog lijeka. Svakako se ne radi o normalnoj situaciji da neizabrani stranac vrši takva ovlaštenja u državi članici Savjeta Evrope i opravdanje za takva ovlaštenja za budućnost zaslužuju ne samo politička, već i pravna razmatranja”.
Postupajući po zahtjevu iz Rezolucije Savjeta Evrope, Venecijanska komisija je u svom izvještaju iz marta 2005. godine konstatovala „da ako je postojala u ranijem periodu, nakon zaključenja Dejtonskog sporazuma, potreba da visoki predstavnik vrši široka ovlašćenja, ali je sada takav aranžman fundamentalno nekompatibilan s demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji.”
Petnaestak godina nakon toga Šmit priča: ,,Ja nisam veliki vezir, već sam političar koga je imenovala, izabrala i demokratski imenovala međunarodna zajednica“. Ne kaže po kom aktu i po kom ovlašćenju. Šmit uz to i prijeti: „Ja u BiH dolazim kao političar, a ne kao diplomata. Mogu da budem ne samo prijateljski nastrojen već da, ako to služi cilju, mogu biti i prilično tvrd i neugodan. Unaprijed upozoravam da bi neki uskoro mogli da se umore od mene, jer sam neko ko želi da vidi rješenja, ko traži ispunjavanje obaveza i ko takođe može da bude neugodan.” Ovako ne govori gost u tuđoj kući, jer nije pristojno prijetiti domaćinima, koji, za razliku od njega neizabranog, demokratski biraju svoju vlast, što uvijek potvrđuje i OEBS.
Gordan Grlić-Radman
Nakon navodnog imenovanja Šmita, hrvatski ministar spoljnih poslova Gordan Grlić-Radman u razgovoru za njemački Frankfurter Algemajne cajtung kaže da funkciju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini smatra ostatkom prošlosti. Navodi da je funkcija visokog predstavnika manifestacija nedostatka demokratije i relikt poslijeratnog vremena. U kontekstu bonskih ovlašćenja, on kaže: “BiH nije mjesto za eksperimente i korištenje takvih ovlašćenja nije u skladu s evropskim vrijednostima“.
Švajcarski list Noje cirher cajtung piše: „OHR treba zatvoriti“ i dodaje da je „funkcija visokog predstavnika trebala biti ukinuta. Odavno. Od početka 2000. godine OHR se udaljavao od političke realnosti.“ Na kraju članka piše da OHR neće uspjeti provesti Zakon o zabrani negiranja genocida. “Za srpske nacionaliste zakon je podloga ne samo za bagatelisanje Srebrenice već i pokazivanje nemoći OHR-a. I zato se mora ukinuti. Ako Evropa želi pomoći BiH, mora tražiti druge puteve”, zaključuje švajcarski list.
Šmit dobro zna da visoki predstavnik nema nikakva izvršna ovlašćenja, ni dejtonska, ni bonska. Ne može PIK kao samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja, koje nije čak ni pomenuto u Dejtonskom sporazumu, dati nikome bilo kakva ovlašćenja, pa zato samo „pozdravlja namjeru visokog predstavnika da sam sebi daje ovlašćenja”.
Pozivanje na Merkelovu i Bajdena
U nedostatku ovlašćenja, Šmit se svakodnevno poziva na Merkelovu i Bajdena, u najmanju ruku kao da im svaki dan sjedi u krilu. Svaki dan nekoga prima i ide nekome u goste. Uzda se da u sklopu kakve regionalne turneje bude priman uz titulisanje „visoki predstavnik“. Time želi oslabiti podršku legitimnim stavovima Narodne skupštine Republike Srpske i zajedničkoj izjavi predsjednika svih političkih stranaka u Srpskoj.
Više ne prolaze lekcije o učenju domorodaca bespomoćnosti. Ili kako je to krajem 19. vijeka pisao francuski istoričar Alen Rišo u djelu „Istorija kolonizacije“: „Prva briga treba da bude ispitivanje rasa, njihovih mržnji i rivaliteta, koje ih međusobno dijele i suprotstavljaju. Kome pođe za rukom da napravi tačnu etnogeografsku kartu teritorije kojom upravlja može se nadati potpunoj pacifikaciji, poslije koje dolazi organizacija koja mu najviše odgovara. U stvari, cilj svake političke akcije u koloniji treba da bude razlikovanje i iskorišćavanje upotrebljivih lokalnih elemenata i neutralizacija i uništavanje onih elemenata koji se ne mogu upotrijebiti.”
A Srbi su pokazali da se ne mogu upotrijebiti, jer su zarad svoje slobode, koju su darivali i drugima, preživjeli stvarne genocide učinjene u oba svjetska rata. Adolf Hitler, firer nacističke Njemačke, o Srbima je govorio ovako: „Mi nikad ne smijemo dozvoliti da na Balkanu jedan narod postane suviše moćan, narod koji ima osjećaj političke misije i istorijske uloge. Upravo Srbi su taj narod. Oni su dokazali da imaju veliku državotvornu snagu. Srbi su narod koji je određen da ima državu i koji je kao narod održan. Njihova ideologija je velikosrpska. U njima postoji bezobzirna otporna snaga.”
Srbi su više puta u dvadesetom vijeku bili na braniku svoje slobode i opstanka: 1914, 1941. i divljački bombardovani 1995. i 1999. Svaki put na svom tlu napadani smo od onih koji su pokušavali da nas porobe i unište. Opstali smo i dočekali promijenjeni svijet u kome to nije više moguće.
Njemački ministar Genšer je svojom politikom rasturio Jugoslaviju, radeći protiv Srba i Srbije, podržan od svog kolege iz Austrije, ministra Moka. Samo naivni i oni koji sebi dozvoljavaju da takvi ispadnu mogu progurati stare stvari u novom dizajnu, samozvanih i nepostojećih.
(Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD)
