Sedamdesettrogodišnji Dušan Đukić, povratnik u srpsko selo Veliki Radić u srcu Grmeča, a nadomak Bosanske Krupe, priča da je u selu prije rata živjelo 600 stanovnika, dok ih danas tek 80, većinom starijih.
Starina Đukić priča da je život u Velikom Radiću nekada bio lijep, seljani su se bavili poljoprivredom i stočarstvom.
Rat je učinio svoje, ali i danas je u ovom malom selu u srcu planine Grmeč život lijep.
– Selo ima crkvu, ambulantu, gradsku vodu, područnu školu, trgovinu. U selu ima i pilana na kojoj je posao našlo oko stotinjak radnika, ali povratnika je svake godine sve manje. Malo je onih koji se vraćaju, a stariji umiru – veli Đukić, dok ispred kuće sjedi u društvu djece i unučića koji su iz Novog Sada došli da posjete baku i djeda.
Prije nekoliko godina sa suprugom Maricom odlučio je da Novi Sad zamijeni za parče zemlje ispod kraljiške ljepotice planine Grmeč.
– Suživot ovdje vlada, povratnici imaju dobru saradnju sa lokalnom vlasti u Bosanskoj Krupi. Obilaze me moji prijatelji i radne kolege. Zasjednemo, pa se prisjećamo kako se nekada živjelo u lijepoj Krupi na Uni – kazuje Đukić.
Želja za povratkom jača od svih nedaća
Posljednji rat je učinio svoje, ali želja za povratkom bila je jača od svih nedaća. Đukići su sagradili sve iz temelja, a penzionerske dane provode baveći se poljoprivredom i pčelarstvom.
– Kada smo tih radnih godina morali otići sa svojih ognjišta bilo je bolno, ne volim ni pričati o tome i dirati rane – priča Đukić sa nekom tugom u glasu.
Podrhti glas na diranje još nezacijeljenih rana, ali i sjećanja na neka ljepša prošla vremena.više od 600 stanovnika, danas tek 80. Područnu školu pohađa oko 25 đaka iz Velikog i Malog Radića i ostalih sela ispod Grmeča – istakao je Đukić.
FOTO: SRNA
Ipak, kaže on, raduje ga činjenica što najmlađe dijete u Velikom Radiću ima tek nekoliko mjeseci.
– To je nada da će na ovom velikom i plodnom tlu biti naroda. Da će se ispod Grmeča čuti dječija graja i smijeh – kaže Đukić.
Pod Grmečom ušuškano selo Veliki Radić, mjesto čestitih i dobrih domaćina, njiva rodnih i vitih jela osta da sniva snove.
I dok se tamo negdje daleko od zavičaja bude oni kojima je stalno u mislima đedovina, Kovačevići, Lonići, Đukići, Beronje, Pajići, Đerići svoj mir našli su u zavičaju, vratili su se odakle su krenuli, jer, kako kažu: “Zavičaj je tamo gdje se uvijek možeš vratiti…”
