Na veliko razočaranje požmirepina i govnovalja, koji istovremeno u sebi objedinjuju pokliče “Živjela Jugoslavija” i “Nezavisno Kosovo”, Vojska Republike Srpske kao organizovani radni narod koji je ustao protiv ideošloških i genetskih nasljednika Nezavisne Države Hrvatske i njenog ustaškog pokreta, nikada tokom Otadžbinskog rata nije imala obilježje sa dvoglavim orlom i ognjilima.
Koliko god to zvučalo partibrejkerski za lovce na “četnika Mladića” po zidovima, on je bio mnogo bliže partizanima. Čak je i njegov zamjenik, general Manojlo Milovanović, poslije rata sa mjesta ministra odbrane tražio od Narodne skupštine promjenu termina Đeneralštab u Generalštab.
Tek nakon smjene već iz Haga optuženog Ratka, u pravilu službe počinje zvanično da se koristi “kokarda”. Ne prije nego je Biljana Plavšić, kao predsjednik republike, postavila na njegovo mjesto prije rata rezervnog oficira, Peru Čolića.
No, ti detalji iz naše foteljaški slavne poslijeratne istorije, ne zanimaju Beslovesne Beogradčiće. U njihov polupismeni, uciljano neznalički narativ se ne uklapa da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić bili u oštrom ideološkom sukobu. To je već previše za pare koje su dobili da sponzorišu video na društvenoj mreži i okupe se s megafonom pred reflektorom iz inostranstva plaćenih medija.
Ono što je zaista porazno i ide u rubriku bizarnih vijesti tipa Demonsko Vanzemaljsko Dijete Iz Čuruga Čeka Smak Svijeta Uz Pomoć Teslinog Tajnog Oružja, jeste da je društvenopolitičko stanje u Srbiji, ali i kod Srba u cjelini takvo, da neko ne da pravi vijest, nego podstiče društveni fenomen od toga što par stranih agenata vrši medijski teror manjine nad većinom i želi kroz svoj rijaliti šou prekrečiti mural Ratku Mladiću na ulicama stolnoga Beograda. I to predstavlja kao antifašizam?!
Naš usud je sama mogućnost da se nešto takvo desi.
Umjesto: Mladić da ili ne; pravo pitanje i tema jeste: Zašto se Srpstvo našlo u ovako ponižavajućoj situaciji? Ona je toliko tragičnija i opasnija, ukoliko se pokuša analoški primjeniti na neku od zemalja okruženja. U Hrvatskoj i Efbihu potpuno nemoguće.
Hrvatskoj, koja je prema jednom istraživanju uništila 2,8 miliona knjiga ili 13,8 posto ukupne bibliotečke građe nakon 1991. godine, jer su djela bila srpskih pisaca ili štampana ćirilicom. Ista stvar je i sa antifašističkim spomenicima 1941-1945.
Efbihu, koji je iz istorijskih udžbenika svojoj rođenoj djeci izbrisao podatak da je Stefan Tvrtko Kotromanjić, čiji su grb sa ljiljanima nosili islamski fundamentalisti tokom posljednjeg rata, krunisan u srpskom pravoslavnom manastiru Mileševa za kralja Srba u mnogim krajevima. Uključujući i Bosnu. Te da se njegova vojska borila protiv Turaka u Kosovskom boju 1389. godine.
Umobolno, jednostrano jugoslovenstvo, nabijanje krivice uz sadejstvo “ko nas ba zavadi, sjedni da popijemo na tvoj račun” strategije; do sada je najdjelotvorniji način za uništenje našeg naroda. Neprestano optuživanje Srba, koji su do 1944. gotovo jedini bili u partizanima, da su nosioci fašističke ideologije i tradicije; spregnuto je oruđe sa forsiranjem estradnog genocida. Usmjereno da se obesmisli genocid nad srpskim narodom, koji ga je zaista i pretrpio.
Stalno proizvođenje ovakvih performansa, kao događaja od opštenarodnog značaja, moguće je jer kod Srba vlada opsjednutost Nevladinićima, kao predstavnicima kolaboracionističke aristokratije okupatora, koji nas je vojno potčinio 1995. i 1999. godine.
U javnom prostoru komanduju monetarni šovinisti koji imaju fetiš da se odjenu u sado-mazo PVC komesarske šinjele i šapke, te sa platnenim cekerima čekaju u redu za deterdžent i kafu. Gorivo kao fleš mob toče na parne i neparne dane, a kao neprevaziđenu demonstraciju sile i masovnosti, spavaju na klupama u parku gdje god to požele.
Srbi se, pogotovo u Srbiji, boje usprotiviti govoru mržnje prema sebi, ukoliko ona dolazi izravno s hrvatske ili muslimanske strane. Zato biraju Nevladiniće kao izduvni ventil frustracije. Onda od škarta prave zvijezde preko noći.
Omjer u količni jugonostalgije, otvorenosti, tolerancije, slobode misli i njenog izražavanja; toliko je neproporcionalno velik kod Srba, da je situacija perverzna. Evo jedan neusporediv primjer:
Hajde što je Beograd kao simptom genocidnog plana i udruženog zločinačkog poduhvata sve do nedavno imao Zagrebačku ulicu, nego i pored silnih Memoranduma SANU, mitskim spremanjem za provođenje Načertanija od strane Mirjane Marković i saradnika Jugoslovenske levice, nakon dakle sistemskog uništavanja svega nesrpskog – U BANJOJ LUCI I DALJE POSTOJI HVARSKA ULICA!
U njoj su, ironijom sudbine, smješteni četnički vatrogasci i policija. I kako to sad objašnjavate?
