Posebno zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske, sazvano da bi se pokrenuo proces povlačenja saglasnosti za nadležnosti prenesene na državnu zajednicu BiH, pokazalo je puninu rugla “srpskog jedinstva”. Ne samo da je sjednica pružila očekivane podjele kad im vrijeme nije, već je i pored dramatičnosti trenutka uspjela da ostane u sijenci izbora u Prijedoru, te pojave novog sadržaja za odrasle u službi političkog obračuna.
Protekle dvije, a posebno posljednje sedmice, svi su se bavili Prijedorom. Ostatak godine, Prijedorčani su ostavljeni na cjedilu. Sami se bore protiv blaćenja svog grada, odnosno perverznih laži o tobožnjem Danu bijelih traka.Prvi sam, u početku i jedini, u javnosti ustao protiv ovog projekta širenja vjerske i nacionalne mržnje zasnovane na lažima. Za upornost sam ove godine nagrađen sudskom tužbom stranih agenata, koja će se raspetljati tek u 2022. godini, ako i tad. Podsjećanje na gadost trakavičara koji kenjaju bijele kvake, nije ovdje isključivo moja samonametnuta dužnost, već najpodesniji primjer prauzroka za dešavanja u Narodnoj skupštini.
Ideološki supstrat srpske nacije je zapušten do crvljivosti. Političke partije ulažu vrijeme, novac i ljude; isključivo u borbu za vlast. Pregalaštvo vezano za Srpstvo po pravilu izbjegavaju. Posebno kada se dokopaju izvršne vlasti. Tako u Banjoj Luci direktorica Muzeja savremene umjetnosti ili profesor na Akademiji umjetnosti, mogu javno izražavati zadovoljstvo i podršku nagradom za dokazivo lažni, propagandni film “Đes’ pošla Aida“?. Bez ikakvih posljedica, posebno u odnosu šta bi se desilo na Baščaršiji u obrnutom slučaju.
Odbranom časti nacije se bave pojedinci ili samonikle grupe, a ne državne ustanove. Nacionalni ponos je davno pali konj kojeg se, opštim mjestima i frazama punim karijesa, mamuza pred svake izbore. A ni ustati više ne može. Jer, duh naroda je nešto u šta treba ulagati. Razvijati i njegovati. Srpstvo već odavno nije ni na respiratoru. Često, banalno i neuniformno pozivanje na njega; srozalo ga je do toga da se ogadi i sopstvenom narodu. Kao Prijedorčanima izbori.
SNSD je mnogo rizikovao tražeći ostavku bivšeg gradonačelnika Dalibora Pavlovića, ali i nekoliko puta više profitirao re/izborom Slobodana Javora. Desilo se to uz rekordno malu izlaznost, kojom se pokušava manipulisati. Dvostrukim aršinima, kao nakon premijere homoseksualnih snimaka banjolučkog odbornika Ivana Begića iz PDP. Istog vidim kao budućeg gej lobistu u politici, kojeg će zapadne fondacije sada zatrpati novcem i pažnjom.
Svi koji su iz razloga upitne uračunljivosti tražili Pavlovićevu ostavku, trebaju prestati kmečati o polnom opredjeljenju kao razlogu za ostavku, jer je odbornik završio na psihijatrji i izjavio: “od rođenja se borim sa bolešću koja je odgovorna za mnoge moje greške”. Većinski utisak je da je Begić ovakvim brzopoteznim napuštanjem politike pokušao na svaki način napraviti otklon od Draška Stanivukovića, koji je bio primarna meta napada. I u tome se, uglavnom, uspjelo.
Ono što opozicija nije uspjela, jeste da do danas u javnosti proizvede ozbiljno opravdanje za cirkus i napuštanje sjednice parlamenta. To je izrazita politička neodgovornost i nezrelost.
Iskustvo uči da su vladajuće ozbiljnije ugrozili 2014. godine, kada su podržavali patriotske inicijative i čak bili u vlasti jedno vrijeme sa SNSD u Sarajevu; nego što su prošli 2018. godine kada su vezali crijeva sa efbihovskim parareligioznim pokretom iz bezbjednjačke kuhinje, od čijih antisrpskih i unitarističkih izjava se nijesu smjeli ili htjeli ograditi. To je izazvalo pošast na izborima. Ovako agresivan nastup, krajnje odbojnosti ili mlakosti prema pitanjima povratka nadležnosti, može to ponoviti.
Mene recimo, kao nestranačku ličnost koja se zalaže za nezavisnost, apsolutno ne zanima ko će pokrenuti bitku protiv bezakonja okupatora. Tvrde da Dodik obmanjuje javnost u svrhu predizborne kampanje, a da ne misli ništa raditi na tom polju. Ne obrazlažu zašto ne misle raditi ni oni? Zašto su protiv tih koraka? Šta je to sprečavalo opoziciju da glasa za zaključke, pa poslije vlastima dahće za vrat, tražeći ispunjenje obećanja?
Sve i da je tako, da se ovi procesi pokreću neiskreno i sa sasvim drugim motivima, opet je to dobro. Uvijek se sjetim kako je na istovjetan problem gledao apostol Pavle, koji u prvom poglavlju Poslanice Filipljanima kaže:
“15. Jedni, doduše, iz zavisti i svađe propovijedaju Hrista, a drugi od dobre volje; 16. Tako da jedni iz prkosa objavljuju Hrista s nečistom namjerom, misleći da će nanijeti žalost mojim okovima. 17. A drugi iz ljubavi, znajući da sam ovdje za odbranu jevanđelja. 18. Šta onda? Bilo kako mu drago, pritvorno ili istinski, Hristos se propovijeda; i tome se radujem, a i radovaću se;”
E, pa tako i ja.
Umjesto današnje floskule “srpsko jedinstvo” u ratu i neposredno poslije njega se koristila sintagma “minimum nacionalnog interesa”. Sa gotovo jednakim uspjehom, koji je vidljiv u našem položaju danas. Položaju koji hitno moramo podići na nivo ljudskog dostojanstva.
