Kao nekom ko je na dan referenduma 21. maja 2006. o svom trošku bio u Podgorici, a sutradan na Cetinju, bilo mi je jasno da je pojava Dritana Abazovića u novoj, a već bivšoj vladi Crne Gore, označila kraj reformskog poleta od 30. avgusta 2021. Ipak, početak i kraj srpskog usuda u Crnoj Gori je uistinu Zdravko Krivokapić. Čovjek koji na vaskoliku nesreću ima sve loše osobine Vojislava Koštunice i nijednu dobru.
Rezultati njegove vlade, u odnosu na minimum onoga što je bio razlog njenog formiranja, u najmanju su ruku katastrofalni. Pogotovo jer vremena za popravni, kao i nade, više nema. Prvi zadatak ražalovane vlade je bio da Srbi u Crnoj Gori ne budu građani drugog reda. Nije to postigla. Zato, nečujno u masmedijima, jeca duša slobodoljubivog i poštenog čovječanstva. Što nije patetika, no činjenica.
Sporazum sa SPC, kao politički, moralni i pravni prioritet prioriteta nakon izbora, jedina je stvar oko koje tada nije bilo dvojbe koalicionih partnera u deđukanizovanoj vlasti. Niko nije dovodio u pitanje da je pobijedila zahvaljujući litijskim protestima i podršci srpske crkve, čija imovina mora najhitnije biti zaštićena po zakonu, kao u “uređenim demokratijama”. Ipak, temeljnog ugovora nema, unatoč vodviljskom dolijetanju Krivokapića u Beograd, te tabloidnog prepucavanja saopštenjima sa Sinodom potom. I pitanje je kada će biti.
Ako ikada.
Božena Jelušić iz URA, smjenjujući Aleksu Bečića sa mjesta predsjednika skupštine, reče da njima SPC nije ništa pomogla, već Demokratama i Demokratskom frontu. Što je ozvaničenje Potočarske koalicije, formirane smjenom ministra pravde Vladimira Leposavića. To će reći da su Don Milo Đukaneze i bratstvo Kozanostrića opet u sedlu. Takvom, da su sve protivsrpske poluge netaknute.
Sada će Milo podrškom manjinskoj vladi iskoristiti Abazovića da opere svoje starorežimsko-titoističke grijehe, kao što je Ivica Dačić iskoristio Borisa Tadića da vrati SPS u politički život. Gotovo bezbolno nakon pedeset puta gore, međunarodne harange na sve što makar podsjeća na Slobodana Miloševića. Đukanezeovog saveznika iz vremena kad se ponosio “svojim srpskim porijeklom i crnogorskom državnošću”.
Utom će i izbori.
Jednakopravnost nije postignuta ni simbolično. Nakon djelovanja “pročetničke vlade” na Radio-televiziji Crne Gore i dalje nema srpskog pisma. Zato su varijante portala na šiptarskom i engleskom jeziku predlitijski standard. Izvještava srbomrzački kao da je u pitanju FTV, koja je, gle čudne li slučajnosti, iskorijenila ćirilicu prije jedanaest godina!
Neozbiljno se prenebregava da je kulturgenocid srpskog pisma školsko kršenje ustavā. I Efbiha, i Montenegra. Na šta se ne oglašava ni jedna ambasada zemalja NATO. Crvotočna mreža ljudskopravnih inkvizitora, koje finansiraju kao tobožnji nevladin sektor, ne vodi kampanje da se implementira Sejdić-Njegoš i Finci-Karadžić princip u Crnoj Gori. Zato nekažnjeno stvaraju atmosferu, gdje je sama srpska zastava nešto s čim se treba fizički obračunati bez premišljanja.
Taj nakot čovjekolikih oblika, sa osnovnim identifikacionim faktorom u srebroljubno nekritičkoj mržnji prema ičemu srpskom; danas je u Podgorici i drugim joj nahijama, gotovo identična onom što je suštastvo medijskog neobegovata u Efbihu. U vremenu pobune protiv anahrone i falsifikatorske politike otimanja drevnih crkava i manastira, da komunoustaški projekat “crnogorske nacije” ne bi bio ono što jeste – tikva bez korijena – došlo je do transfera medijskog blama, regrutovanjem prekodrinskih Nevladinića kao najamnika za širenje srbofobije.
Dok tzv. Ustavni sud BiH pravi od sebe poljoprivrednog i šumskog zakonodavca; zgodno se podsjetiti da je na žalbu SPC, kako je Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu njeno vlasništvo, Ustavni sud SFRJ sebe oglasio nenadležnim. A vlasti, da bi opravdali oduzimanje imovine, prvo kapelu proglasili kulturnim dobrom, da bi onda naredili njeno uništenje 1972. godine.
Uništenje srpskih prava na bilo šta, proširilo se i na gradsku opštinu Vračar. Opozicioni spin koji je zavrtio Dragan Đilas tvrdi da Aleksandar Vučić dovlači sigurne glasove iz Srpske, mameći ih skraćenim postupkom prijema u državljanstvo. Ne ulazeći u to da li je statistički ostvariva tako postavljena predizborna matematika, za koju je medijski kao izvršilac optužen prvi transsrpski poslanik Adam Šukalo, je li moguće da nijesu mogli predviditi kakvu će samopovređujuću reakciju izazvati? Da li neko ko to uradi, uopšte može biti svjestan štete koju je nanio odnosima unutar svog naroda, za malo kampanje na lokalu?
Srbiji je u cilju da, ako je moguće, svi iz Srpske imaju njeno državljanstvo. Opozicija treba lobirati da se taj proces maksimalno pojednostavi i ubrza. Ono što zamjera, dvojno glasanje i državljanstvo, nešto je što ugledna članica bezgrešne EU – Hrvatska, ima otkako je nezavisna. A što je u Crnoj Gori bilo ekskluzivno pravo glasača DPS. Jesu li Srbija i Srbi niža rasa, da ne smiju ono što i štacija koja Teslu stavlja na kovanicu evra, uz kunu kao tekovinu genocidne i rasističke NDH?
Ako su to “evropske vrijednosti”, zbog njih će Srpstvo morati biti ugašeno.
