Srpsko Sarajevo jedinstveno je na prostoru BiH po tome što se nakon Dejtonskog sporazuma zahtijevalo od srpskog stanovništva koje je odbranilo svoj grad u ratu, da u miru pristanu na vlast svojih neprijatelja.
Sarajevski Srbi odbijaju nepristojnu ponudu i početkom 96-te kreću u egzodus, nezabilježen u istoriji.
Između kofera i mrtvačkog sanduka izabrali oboje, sa sobom su ponijeli i kosti najmilijih.
Kraj februara, početak marta 96-te istorija pamti po biblijskom egzodusu sarajevskih Srba. Desetine hiljada pripadnika hrišćanske zajednice koja je izgradila Sarajevo, napustili su svoja ognjišta. Opštine u kojima su imali vlast do Dejtonskog sporazuma, redom su preuzimane od novih gospodara. Srbi na kamionima, traktorima, konjskim zapregama, pješice, šibani vjetrom i susnježicom odlaze u neizvjesnost.
– Potpisu Dejtona obradovali smo se mi borci što je stao rat, ali toliko smo se rastužili što se moramo seliti sa svog ognjišta koje smo odbranili – ispričao je Branislav Tolj, izbjegao iz Hadžića u egzodusu.
Sarajevski Srbi odbijaju da žive pod vlašću onih koji su ih do juče ubijali.
Međunarodna zajednica neubjedljivo garantuje bezbjednost, a Alija Izetbegović prijeti da mogu ostati samo oni koji nisu okrvarili ruke. U prevodu, svaki Srbin koji je nosio pušku i branio svoje, mogao je da očekuje hapšenje.
– Odlazimo jer nam niko ne garantuje slobodu. Baš kada sam krenuo ispred kuće, tolike su emocije proradile da nisam mogao ni da kažem ni doviđenja kućo – dodao je Tolj.
Srpska trobojka zamijenjena je zastavom s ljiljanima prvo u Vogošći. Ulazeći u srpske kvartove federalna policija ponašala se kao da je oslobodilac.
Avdo Hebib ministar unutrašljih poslova RBiH izjavio je kako mu je u jednom momentu prišao policajac, rekavši mu da je načelnik opštine Koprivica u kancelariji.
– Dao sam zadatak, recite gospodinu Koprivici da ima 15 minuta da se sa prostora Vogošće udalji , nakon 15 minuta ga hapsimo – odgovorio je Hebib.
Ovo je dokumentovani dokaz da Srbima koji su željeli da ostanu u Sarajevu nije garantovana bezbjednost.
Odlazak sa ognjišta, pamtimo po tužnim povorkama u kojima su živi nosili svoje mrtve.
– Nismo ga smjeli ostaviti gdje je bio ukopan. Kada su svi pošli iznijeli smo ga da ide sa svojim borcima da ne ostane dolje sam – navela je majka poginulog borca VRS iz Ilijaša, Ranka Balorda.
– Tri puta sam ga sahranjivao. Kada je poginuo, sahranio sam ga u Semizovcu, potom iznio u Rudo, a iz Rudog donio ovdje u Mali Zejtinlik – dodao je otac poginulog borca VRS iz Vogošće, Nikola Okilj.
– Ostavili su svoje domove i imanja, ali nisu mogli svoje mrtve. Većina se s pravom plašila da će grobovi biti oskrnavljeni, a drugi nisu mogli da ostave svoje najmilije da počivaju pored ubica. To je bio događaj bez presedana, veliki egzodus živih i mrtvih – izjavio je član Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u emisiji “Sarajevski Srbi – nestali narod”, Patrik Bario.
Sarajevski Srbi rasuti su širom svijeta. Navjeći broj, novi dom svio je u Srpskom, danas Istočnom Sarajevo.
Ne zaboravljajući najveću tragediju jednog naroda u 20-om vijeku koju je međunarodna zajednica uzrokovala i nijemo posmatrala.
